Aktivisti Centra za mlade „KVART“ iz Prijedora željeli su da u petak, 27. maja, u lokalnom tjedniku „Kozarski vjesnik“ objave sjećanje na 102 djece, koja su u tom gradu ubijena u ratnim godinama.
I mada su prvi put na šalter za prijem oglasa i osmrtnica otišli prije nekoliko dana, službenica zadužena za prijem teksta, nakon što je pročitala o čemu se radi, zamolila je da dođu ponovno, uz objašnjenje da mora konzultirati šefa.
Narednog puta je aktivistima „KVARTA“ rečeno da je direktor „Kozarskog vjesnika“ na putu, da bi tek iz trećeg pokušaja dobili odgovor da sjećanje na ubijenu prijedorsku djecu ne može biti objavljeno, valjda zbog „neprimjerenog teksta“?!
Sjećanje je, objašnjavaju u KVART-u, trebalo biti objavljeno na trećini jedne strane „Kozarskog vjesnika“ i plaćeno 300 KM.
Aktivista građanske inicijative “Jer me se tiče”, koja okuplja nevladine organizacije, neformalne grupe i pojedince koji se bave promocijom ljudskih prava, obilježit će 31. maja u Prijedoru Dan bijelih traka, u znak sjećanja na 3.100 ubijenih sugrađana, od kojih je većina stradala u prijedorskim logorima smrti.
U isto vrijeme roditelji više od sto prijedorskih mališana, koji su ubijeni u ratu, još uvijek čekaju da lokalne vlasti odobre zahtjev za izgradnju spomenika njihovoj djeci.
zs blog 
Mediji i zločin: Ubijanje Prijedorčana pripremano je otrovnom propagandom
I novinari ubijaju, zar ne?!
Redakcije Kozarskog vjesnika i Radija Prijedor su u osvit rata svojim tekstovima i emisijama na smrt osudile nebrojene Prijedorčane. Izvršioci medijske pripreme za odstrel, prekaljeni propagandisti zločinačke politike, i danas su na slobodi. Prošle sedmice obilježena je 13. godišnjica od zatvaranja Keraterma.
Piše: Eldin Hadžović, Dani, 29.7.2005.
“U Omarskoj je dan počinjao brojanjem mrtvih pred ‘bijelom kućom'”, sjeća se Nusreta Sivac, koja je preživjela pakao prijedorskih logora smrti i dva puta svjedočila u Haagu. “U to vrijeme se Kozarski vjesnik dijelio stražarima, od kojih smo ponekad uspjeli izmoliti pokoji primjerak. Često su izlazili tekstovi o zatočenicima, koji su kasnije bivali mučeni ili ubijani. Sjećam se kad je izašao tekst Kako se kalio džihad u Kozarcu, uz sliku na kojoj se vidi Huse Bašić kako dočekuje Fikreta Abdića u Kozarcu. Bogami, Huse ubrzo nestade. Ni do dan-danas nije pronađen.”
Taj tekst objavljen je u Kozarskom vjesniku 19. juna 1992. i u njemu se “zanimljivi lik s brkovima” – Nedžad Turkanović, bivši oficir JNA i vlasnik kafane “Gold” – optužuje da pruža utočište “Zelenim beretkama”. “Svi su komentari suvišni kad se čovjek okrene protiv armije koja mu je dala sve”, piše Kozarski vjesnik. I Nedžad je ubrzo zatim zauvijek nestao.
Vjesnik smrti
Nakon što je Muharem Nezirević, tadašnji glavni i odgovorni urednik Kozarskog vjesnika, odveden u logor, na njegovo je mjesto došao Zoran Baroš, lojalni kadar SDS-a. U Vjesniku su se nizali tekstovi o uglednim i imućnijim Prijedorčanima Bošnjacima sročeni poput sudskih presuda, puni sintagmi o “muslimanskim ekstremistima” ili “džihad-ratnicima”, te “uvođenju džamahirije”. A srpski narod pozivan je na “otrežnjenje” – zapravo, na otvoreni linč prokazanih.
I sama redakcija Vjesnika je očišćena, a na poslu su zadržani samo “lojalni” Bošnjaci, kako bi se očuvao privid multietničnosti. Pisac i kolumnista Vjesnika Himzo M. Skorupan, koji je preživio Omarsku, danas živi u Sarajevu: “U to vrijeme su ‘zablistali’ novinari Rade Mutić i Živko Ećim, koji su već u prvim danima rata u Hrvatskoj obukli uniforme i koji su izvještavali sa pakračkog ratišta. Moje ime je stajalo u impresumu novine, čak su u nastavcima objavljivali moj roman, dok sam ja za to vrijeme bio u logoru, nakon što sam prvog maja 1992. samovoljno napustio redakciju. Generalna optužba je bila – živ a musliman. Tekstovi u Vjesniku su ubrzo prestali biti potpisivani, kako bi se prikrila imena autora, ali smo ih, kao kolege, ipak prepoznavali po stilu.”
Rezak Hukanović, autor knjige Deseta vrata pakla i vlasnik TV 101 u Sanskom Mostu, o ubilačkoj redakciji iz prijedorskog “Crvenog solitera” kaže: “Dobro se sjećam Ećimovih i Mutićevih reportaža u kojima srpskim vojnicima govore: ‘Gađaj onu kuću, za novinare.’ Te su snimke kasnije i prodavali. Kasnije su preuzeli uloge isljednika u Omarskoj, gdje su pravili emisije u kojima se vide iznuđena priznanja ‘ekstremista’, koji su kasnije ubijani.”
Psi medijskog rata
Jedan od rijetkih koji su preživjeli ova isljeđivanja jeste i Sead Čirkin iz Kozarca, prijeratni oficir JNA a današnji delegat u Vijeću naroda RS-a. On je, nakon što je 27. juna zarobljen, odveden u Bosansku Dubicu, poslije čega je prebačen u Keraterm, pa na Manjaču: “Došao je Rade Mutić s kamerom i ispitivao me o tome kako smo se naoružavali. Naravno, prije intervjua sam bio premlaćivan bezbroj puta. Onda su dolazili novinari, koji su nam u uvodnom razgovoru sugerirali šta treba da kažemo i da priznamo. Sve smo priznavali, misleći da ćemo na taj način spasiti glave. Moj brat Sulejman je ubijen i znam da je Rade Mutić posljednji koji ga je vidio živog.”
Intervjui sa zatočenicima prijedorskih logora su iskorišteni za tročasovnu emisiju Ano Domini, koja je emitirana na tadašnjoj banjalučkoj televiziji, a koju su snimili Rade Mutić, Živko Ećim, Boris Babić i Slaviša Đukanović. Na snimcima se jasno vide izmrcvareni zatvorenici kako, kao iz topa, priznaju sve za šta ih se upita. Sve je to kasnije u Kozarskom vjesniku objavio Živko Ećim u golemom feljtonu Bosna, Bosna über alles.
Iako je Rade Mutić znao za postojanje logora na teritoriji Prijedora, javno je to negirao, što je potvrdio i Zarif Satić, nekadašnji kamerman TVSA, koji je Mutića sreo u Banjoj Luci polovinom juna ’92., kada ga je pitao da li mu je poznato da su u prijedorskim logorima zatvorene i njegove kolege iz redakcije, na šta je ovaj odgovorio da ništa o tome ne zna.
Nusret Sivac, prijeratni kamerman TVSA i peterostruki svjedok Tribunala u Haagu, nekadašnji saradnik Vjesnika, tvrdi da su spomenuti novinari “snimali masakre koji su se dešavali u ‘crvenoj kući’, nakon čega ih je Slaviša Đukanović nosio u info-centar, govoreći da se radi o snimcima srpskih žrtava koje su pobili ekstremisti.
U junu 1992. (u vrijeme najžešće antibošnjačke hajke) na naslovnoj stranici Vjesnika je objavljen tekst Ostajemo nezavisni, svojevrsni manifest u kome se tvrdi da će Kozarski vjesnik i Radio Prijedor ostati ono što su bili – nezavisna glasila; da bi samo sedam mjeseci kasnije – tačnije 18. 12. 1992. – objavili novi manifest pod naslovom Programska orijentacija i uređivačka politika, u kome se potvrđuje da su ovi mediji “informativna glasila koja djeluju na teritoriji Republike Srpske” i da oba glasila “moraju djelovati i kao politička javna tribina srpskog naroda, Vojske RS-a i političkih i civilnih organa vlasti srpskog naroda”.
Mileta Mutića, prijedorskog pjesnika i ratnog direktora Kozarskog vjesnika, a današnjeg člana Općinskog vijeća Prijedor, nismo, nažalost, uspjeli kontaktirati. No, on se u haškoj presudi Milomiru Stakiću spominje kao član Kriznog štaba, kojim je Stakić predsjedavao. “Osim ovih članova Savjeta, sastancima su često, među ostalima, prisustvovali Simo Mišković, predsjednik Opštinskog odbora SDS-a Prijedor, Ranko Travar, sekretar Opštinskog sekretarijata za privredu i društvene djelatnosti Prijedor, i Mile Mutić, direktor Kozarskog vjesnika”, navodi se u dokumentu.
Epilog: “ugledni građani”
“Jedan od finansijera Vjesnika i Radija Prijedor je Centar za demokratizaciju, potpomognut Vladom Italije, koji je, nakon rata, postavio Zorana Baroša na mjesto glavnog instruktora u školi za buduće mlade i nezavisne novinare. Možemo misliti čemu ih je sve Baroš naučio iz svog bogatog ratnog repertoara”, kaže Edin Ramulić, novinar i aktivist udruženja za traženje nestalih “Izvor”. “Osim toga, odbio je naše brojne zahtjeve da u pozorištu postavimo izložbu fotografija sa ekshumacije prijedorskih žrtava, uz obrazloženje da je pozorište, čiji je sada direktor, predviđeno samo za kulturne sadržaje, kakvi su, recimo, sastanci i konferencije političkih partija?! A možda je i najgore što im niko od kolega nije stavio do znanja da je to što su radili u ratu bilo pogrešno”, gorko zaključuje Ramulić.
Ključnu ulogu u ratnom Kozarskom vjesniku odigrao je i Milenko Rajlić, tadašnji portparol Milomira Stakića koji je i pisao saopćenja za štampu iz Kriznog štaba u kojima su, između ostalih, izvještaji o ekstremistima koji spaljuju svoje zbjegove, koji se ubijaju međusobno i koji svoj narod koriste kao živi štit. Rajlić je danas sekretar bh. ambasade u Jordanu.
Refik Hodžić, šef Ureda za informisanje Tribunala u BiH, na pitanje da li će novinari koji su podsticali vjersku ili etničku netrpeljivost odgovarati pred Sudom za ratne zločine, kaže: “Ne mogu prejudicirati koje će predmete pokretati i procesuirati Tužilaštvo Bosne i Hercegovine, međutim, poznato je da postoji presedan u međunarodnom humanitarnom pravu, u predmetu ‘Akayasu’ pred Međunarodnim sudom za Ruandu, gdje je novinarima suđeno i presuđeno za poticanje ratnih zločina. Uz to, prema Krivičnom zakonu Bosne i Hercegovine, podstrekavanje na činjenje zločina je krivično djelo, tako da tužilac sigurno ima zakonsku osnovu da istražuje i prikuplja dokaze o učešću novinara u poticanju ratnih zločina počinjenih u Bosni i Hercegovini.”
Nusreta Sivac ima samo jedan komentar: “Svi su oni danas ugledni građani i uzdignute glave šetaju Prijedorom. Za to vrijeme, mi šetamo po masovnim grobnicama i dženazama, tražeći svoje mrtve.”
Žrtve
Novinari su presudili
Kozarski vjesnik objavljen 24. jula 1992. donosi priču pod naslovom Čovjek sa dva lica, koja neargumentirano optužuje Kemu Alagića, privatnika iz Ljubije, da je u svojoj kafani “spremao i naoružavao svoje džihad-ratnike”. Nepotpisani autor zaključuje: “Računica je bila prosta, a znalo se ko treba da plati ceh. Ovoga puta nije prošlo. Valjda smo konačno nešto i naučili.” Alagić je u to vrijeme već bio u snagama Teritorijalne odbrane, ali su stvarni ceh platili članovi njegove uže i šire familije. “Ja sam imao pare, otuda takvi napisi o meni. Nakon toga teksta u Omarskoj su nestali moj otac, stric i 72 člana familije”, tvrdi Alagić, “za više od polovice njih ni danas ništa ne znamo.”
Prije godinu dana je, analizom DNK, identificiran prijedorski ginekolog Željko Sikora, o kome je Vjesnik pisao kao o monstrumu koji izaziva abortuse kod Srpkinja koje nose mušku djecu i koji je kastrirao muške bebe roditelja srpske nacionalnosti. Ubijen je u Omarskoj nakon tog teksta. Kozarski vjesnik je 10. 7. 1992. svojim pisanjem na smrt osudio i uglednog dr. Osmana Mahmuljina optužujući ga da je prepisao pogrešnu terapiju kolegi Živku Dukiću. Tekst je potkrijepljen izjavom dr. Radojke Elenkov, direktorice prijedorske bolnice.
Azur Jakupović, Abdulah Puškar, dr. Jusuf Pašić, Hamdija Balić, Ferid Sikirić, Izet Mešić, Mirza Mujadžić, Muhamed Čehajić, Ćamil Pezo… samo su neka od imena ljudi koji su u Vjesniku prozivani kao organizatori zavjere protiv Srba. Ako već nisu bili zatočeni, bivali bi pozivani na informativni razgovor, a zatim odvođeni u Omarsku ili Keraterm, nakon čega bi im se gubio svaki trag.
Rade Mutić, novinar u uniformi
Svoj posao smo radili profesionalno
Radeta Mutića, uniformiranog novinara, današnjeg portparola CJB-a Banja Luka, kontaktirali smo telefonom. Zatekli smo ga u Zvorniku, na pripremama za obilježavanje stradanja Srba u Kravici 12. jula. Prema njegovim riječima, sve je radio po nalogu Banje Luke i urednika Milana Zorića, bivšeg urednika i voditelja dnevnika na TVSA, koji je nedavno preminuo, tako da tačnost ovih navoda nije moguće provjeriti.
DANI: Da li ste znali da je Mile Mutić bio član Kriznog štaba?
MUTIĆ: Nisam znao da je Mile Mutić bio član Kriznog štaba. Slušajte, radio sam televizijske priloge, a manje za Kozarski vjesnik, i to po nalogu kolege Milana Zorića.
DANI: Kako je biti novinar u uniformi?
MUTIĆ: Veoma teško.
DANI: Otkuda to da Vi, kao novinar, isljeđujete zatvorenike u Omarskoj?
MUTIĆ: Čujte, radili smo emisiju na osnovu dokumenata koja smo dobijali, ništa nismo radili smišljeno i unaprijed. Nastojali smo da svoj posao radimo profesionalno koliko se može.
DANI: Da li Vam je ikada palo na pamet da ćete jednoga dana odgovarati za svoj ratni angažman? Znate li da su novinari procesuirani zbog sličnih stvari, kao u Ruandi?
MUTIĆ: Da, znam da je jedan odgovarao.
DANI: Nije jedan, već dvojica.
MUTIĆ: Dobro, dvojica. Slušajte, rat nije normalno stanje. Gledao sam da sačuvam svoju glavu, tu ništa nisam mogao. Osim toga, radio sam po nalozima. Ipak, ako ste pažljivo gledali prilog koji sam uradio, morali ste primijetiti da sam u zaključku te priče istakao mirnodopsku poruku…
DANI: Kažete da je prilog imao mirnodopsku poruku, ali zato u emisiji tri sata govorite o muslimanima kao o ekstremistima, navodeći imena i objavljujući njihova iznuđena priznanja, čime ste presudili i njima i njihovim porodicama.
MUTIĆ: Mislite li da sam mogao reći i više od te jedne rečenice? Mislite li da bi takav prilog bio objavljen? Pa šta je vama, bio je rat?! Na ispitivanjima su uvijek bili predstavnici vojske i policije.
DANI: Recite nam njihova imena.
MUTIĆ: Čujte, davno je to bilo, ne sjećam se.
Senija Džafić, spikerica
Nisu me primoravali
Senija Džafić, spikerica koja i dan-danas radi na Radiju Prijedor, nije htjela govoriti o svom ratnom angažmanu na Radiju Prijedor, ali jeste opovrgla svoje prijašnje tvrdnje da je bila primorana da čita vijesti koje su stizale iz Kriznog štaba. “Ja sam samo čitala, i to i danas radim. Ne mogu više ništa reći o ovome”, kratko je kazala. Međutim, Edin Ramulić u svom feljtonu Medijska priprema za pješadiju, objavljenom u Novom ogledalu, tvrdi: “Ispred srpskih vojnika išli su pozivi na predaju koje su razdragano putem radija čitale spikerice Senija Džafić i Jadranka Vejo-Rečević. Tridesetog maja, dok je u plamenu nestajao Stari Grad, one su čitale: ‘Građani srpske nacionalnosti, pridružite se svojoj vojsci i policiji u potjeri za ovim ekstremistima! Ostali građani, muslimanske i hrvatske nacionalnosti, moraju na svoje kuće i stanove izvjesiti bijele zastave i na ruke staviti bijele trake. U protivnom, snosit će teške posljedice.”
Svjedok
Kakva politika – takva i propaganda
Pozivi i huškanje na podijeljenost među narodima u prijedorskoj općini počeli su od rata u Hrvatskoj, konkretnije za prijedorsku općinu – od Pakraca i Lipika. Prijedorska jedinica srpskih dobrovoljaca bila je na Pakracu i Lipiku. Tamo su veoma često odlazili novinari Kozarskog vjesnika Rade Mutić, Živko Ećim, Zoran Baroš i direktor kuće Mile Mutić. Bili su u uniformama, a po njih su često dolazila kola sa specijalnim vozačem. Tekstovi i izvještaji usmjereni prema Hrvatima i (već tada) Muslimanima, da bi, kada je počeo rat u BiH, Muslimani bili preinačeni u Turke. Sjećam se jednog redakcijskog sastanka na kojem je Živko Ećim rekao da vojska (sa Pakraca i Lipika) traži da izvještaj bude objavljen u cijelosti. Kada sam rekao da to ne ide, odgovor je bio: “Ne znam, ali ti to reci njima kada se vrate.” “Šta, da me neće ubiti?”, pitao sam. “Ne znam ja.”
U listu je objavljen tekst doktora Esada Sadikovića pod naslovom Milošević puca u Sarajevu. Jula ’92. godine u logoru Omarska krili smo od Ese jedan primjerak tih novina da ga ne vidi jer bi znao šta će s njim biti. I bilo je, nažalost, na kraju. Odveden je i nije se više nikada vratio. Pred nasilno preuzimanje vlasti u Prijedoru, 30. aprila, kružila je videokaseta Rade Mutića i Živka Ećima, koji sa vojnicima na čuki više Pakraca (ili Lipika) ispijaju piće i proslavljaju rođenje djeteta jednog od vojnika. Ali ne uprazno, nego, kako rekoše, “gađaj onu kuću, onu sa crvenim krovom”. To je bilo “junačenje”, pokazivanje sile, uz saznanje da se ne može uzvratiti na isti način.
Koliki su “ugled” u takvoj politici uživali novinari Rade Mutić, Živko Ećim i Zoran Baroš, može potvrditi i videokaseta gdje Rade Mutić saslušava, punog modrica na licu, Azura Jakupovića (ubijen u Omarskoj), Rešića ili Mahmuljina. Nakon srpskog preuzimanja vlasti u Prijedoru, propaganda je bila već jasna i potpuno otvorena. Vojska u redakciji i studiju, a saopćenja Kriznog štaba emitirana i štampana. U takvim okolnostima podnio sam ostavku, koja je odmah prihvaćena, dobio status novinara početnika i poslan na godišnji odmor. Prilikom saopćenja o usvajanju moje ostavke, direktor Mile Mutić je rekao kako ja ne mogu protiv svoga naroda.
Kratko vrijeme, samo formalno, umjesto mene postavljen je Said Hadžiahmetović (rahmetli), a zatim Zoran Baroš. Ponekad sam, prije moga hapšenja, slušao radio ili čitao novine sa otvorenom propagandom prema Hrvatima i Muslimanima: uz “epitete” Turci, Alija balija, mudžahedini i slično. Prvi put sam uhapšen na ulici, odveden u kasarnu i iz auta sam u kasarni vidio Živka Ećima. Gledao je kako me odvoze u logor Keraterm. Vidio sam ga i u logoru Omarska, jula ’92. godine. Tog dana su nas sve tukli, sve tri hiljade logoraša. On je gledao sa grupom stražara i smijao se (postoji videozapis). Dok sam juna ’92. godine bio u ćeliji, a odatle sam odveden u Omarsku, slušao sam voditelje redovne emisije na Banjalučkoj televiziji Živka Ećima i Radu Mutića. Slušao da za Medunjanina kažu “Albanac Medunjani”, za Mursela, za sve ugledne Bošnjake našli su nešto pogrdno kako bi ih diskreditirali.
Prošao sam kroz Keraterm, Omarsku i Manjaču (ukupno šest mjeseci). Sa Manjače smo izašli na slobodu preko Međunarodne organizacije Crvenog križa i UNHCR-a. Doživio torturu, bio skoro klinički mrtav, gledao ljude, obične, nevine, kako odlaze na put bez povratka. I sada, više od decenije od toga, gledam razočarano kako još uvijek na položajima uživaju i oni koji su puno, puno doprinijeli tragediji Bošnjaka. Osjećam se kao čovjek koji je prilikom svjedočenja rekao “kamoli sreće da lažem”… Sada bih bio u svom gradu, u svojoj zemlji…
Muharem Nezirević (Autor živi i radi u inostranstvu, urednik je na radiju i napisao je zapaženo svjedočenje o zbivanjima u Prijedoru tokom rata u knjizi Živi ništa ne znaju)
LikeLike