HORDA KOJA SILUJE, SPALjUJE, UBIJA I ZATIRE

Standard

Iz arhive ratnog vojnog tužioca: Ispovest žrtve Milana Lukića                                                                                                                               

Horda koja siluje, spaljuje, ubija i zatire

Piše: Lakić Đorović

Višegradski monstrum: Milan Lukić

Ja sam E.V. [1], rođena sam 02. marta 1938. godine u ….. Sada živim u…. 1956. udala sam se za Mustafu (Sulja) Vilu (01.01.1930) iz sela Mušići, opštna Višegrad. Od tada sve do juna 1992. godine, sa mužem i našom decom (sinom E.M.V.[2], kćerkom R.M.V.[3], sinom Nerminom, rođenim 1963. i kćerkom Jasminom, rođenom 24. aprila 1972, kao i svekrvom Habibom, neprekidno sam živela u Mušićima. Ja sam čuvala decu i radila kao domaćica. Muž je radio kao voćar u nekom poljoprivrednom dobru, ali je rano oboleo pa su mu dali invalidsku penziju. Živeli smo od njegove plate, odnosno penzije i od prihoda sa zemlje. Držali smo i po dve ili tri krave. Živeli smo skromno, od svoga rada. Deca su dobro učila. Bili smo srećna porodica, sve do aprila 1992. godine.

U našem selu Mušićima nije bilo Srba, ali ih je bilo u okolnim selima (Koritnik, Greben, Hrastovi, Prelovo). Pošto u Mušićima nije bilo osnovne škole, naša su deca učila osnovnu školu u selu Prelovo, opština Višegrad. Najstariji sin E.M.V., posle osnovne škole, završio je policijsku školu u Sremskoj Kamenici, a potom je, kao policajac, službovao u Srbiji. Ostalo troje dece su završili srednju školu u Višegradu. Moj muž i sva naša deca su družili sa mnogim Srbima iz okolnih srpskih sela i iz Višegrada. Nama su kumovi porodica Simić Milana i njegovog brata Novaka, iz sela Hrastovi, opština Višegrad. Njih dvojica i njihove porodice pomagali su našoj porodici, a i mi njima. Zajedno smo radili seoske sezonske poslove. Porodično smo se posećivali, ne samo za praznike, nego i ostalim danima. Dok su išli u školu, u našu kuću su redovno svraćala i srpska deca. I naša deca su išla kod njih, igrali su i družili se. Pošto mi je najstariji sin E.M.V. bio policajac na službi u Srbiji, sa njim je u našu kuću i dolazilo i boravilo dosta njegovih kolega-Srba iz srpske policije. Znam i da je on odlazio kod njih. Zajedno su putovali u školu i kasnije u Srbiju, gde je radio. Nekoliko puta u društvu sa njima bio je i Sreten Lukić, ovaj što mu sada sude u Hagu. Često su sedeli i razgovarali sa mojim sinom E. i mojim mužem. Više puta sam im spremala puru sa kajmakom i sirom zalivenu mlijekom. Moj muž je volio da ima pištolj. On je to u razgovoru i kazao Sretenu Lukića, a Sreten mu je odmah pomogao da dobije dozvolu. Ja se i sada sećam, kako je moj muž bio „baš ponosan“ i što nam je sin u srpskoj policiji i što mu je Sreten Lukić pomogao „da dobije pištolj sa dozvolom“. I meni, i našoj deci, bilo je drago što E. poznaje Sretena Lukića, jer su radili u srpskoj policiji. Mislili smo da to može biti od koristi i za E.

Tako smo mislili i kada je počeo rat u Bosni. Znali smo da je Sreten Lukić brat od strica Milanu i Sredoju Lukiću. Sva trojica su poznavala našeg sina E. Znali su da je u srpskoj policiji. Poznavali su našu familiju.

Mesto zločina: Hotel Vilina vlas, mučilište Izvor: http://www.sandzaklive.rs

Čini mi se 13. aprila 1992. godine, pojavili su se vojnici u dva kamiona. Gledali smo kako vojska iz Užica dolazi u Višegrad. Pevali su četnčke pesme, bili su pijani i pretećeg izgleda. Pucali su iznad naših kuća. Odmah smo osetili neko zlo. Muslimanima iz našeg sela oduzeli su pištolje i lovačke puške iako su svi imali dozvole. Jednostavno, jednog dana, Srbi su upali u naše selo sa nekim spiskom i mom mužu Mustafi i svim drugim Muslimanima iz sela oduzeli pištolje i lovačke puške. Kada su Srbi, sa oružjem i u unformama, počeli da upadaju u naše selo mi smo se uplašili. Svakodnevno smo slušali pucnjavu.

Ubrzo, krajem aprila 1992., čula se strašna pucnjava sa svih strana. Mi Bošnjaci smo pomislili da će nas sve pobiti. Istrčali smo iz kuća i pobegli prema Drini. I iz sela Zubana i drugih, okolnih sela Bošnjaci su panično pobegli na obalu Drine, jer su naša sela uz obalu Drine, sa desne strane. Pošto pucnjava nije prestajala, svi smo napravili priručne splavove od drveta („johovo drvo“), a mnogi su imali i čamce (pre rata smo ih koristili za prelazak preko Drine do prodavnice, radi nabavke, a muškarci i za pecanje), pa smo svi prebegli preko Drine, na njenu levu obalu. To veče smo se skrivali u borovoj šumi. Mnogi se više nisu ni vratili u svoja sela. Pobegli su negde, jer su se plašili od Srba. Moja najmlađa kći Jasmina, koja je tada imala 20 godina, sklonila se u selo Barimo, kod svoje tetke – Mustafine sestre. Tamo je ostala nekoliko dana, dok joj nisam javila da su Srbi oteli oca, brata, strica, brata od strica i druge iz sela, a o čemu ću vam pričati. Mnogi drugi iz našeg sela nisu se vratili u selo.

Početkom maja 1992. godine, znam da je bila subota, u selo su upali „vojnici Milana Lukića“. Te vojnike je predvodio i komandovao im Milan Lukić. Lično sam ga videla. Toga dana su u Mušićima uhapsili ukupno 11 muškaraca Bošnjaka. Većinu su zatekli na njivama, jer je bilo vreme proljećnih radova. Prvo su uhapsili E.(H.)Z., zvanog B[4],1959. godište.  su uhapsili R.Š. [5],i njegovog sina E.Š.[6]. R.Š. je možda imao oko 50, a E.Š. oko 20 godina. Ubrzo su uhapsili i moga muža Mustafu, našeg sina Nermina, moga djevera Uzeira Vilu[7], (01.01.1937) i njegovog sina Sulju[8], (1957), i našeg prvog komšiju K.(S.)M.[9], (možda je 1965. godište ). Istoga dana iz našeg sela su odveli i A.V.[10], i njegovog zeta M.[11], čije prezime ne znam, a znam da je sa ženom F.[12], koja je kćerka A.V., izbegao iz Čajniča da bi se spasili od tamošnjih Srba. Odveli su ih u susedno selo Zubani. Ja sam odmah otrčala u to selo, da molim da puste makar sina Nermina. Videla sam muža, sina i ostale uhapšene. Držali su ih pored nekih kamiona. Čuvala ih je “Milanova vojska“ . Čuli smo kako je Milan Lukić, kada je video nas majke povikao – „tjerajte te žene, sve ću ih pobiti“. Ja sam zamolila neku omanju, mladu djevojku u uniformi, da mi puste sina. Plačući sam se vratila kući. Nekako odmah, za mnom je u kuću utrčao i moj sin Nermin. Rekao mi je da su mu „Milanovi vojnici“ naredili da odmah, trčeći, odnese neku drvenu letvu, na koju  hoće da obese („okače“) nečiju mrtvačku glavu. Pomislila sam da će ga pustiti i da će se bar on vratiti. Ubrzo, iz Zubana je u Mušiće naišla kolona vozila. Kretali su se prema Prelovu. Na kratko su zastali ispred kuće moga djevera Uzeira, jer su naše kuće neposredno uz taj lokalni put. Milan Lukić nam je rekao – „ne brinite, vratićemo ih“. Nismo smeli da progovorimo. Na kolima su sedeli neki vojnici sa oružjem uperenim prema nama. Moga sina Nermina, muža Mustafu, djevera Uzeira i djeverovog sina Sulja Vilu, prevozili su u jednim putničkim kolima,i to zadnjim. U kolima ispred prevozili su ostale iz našeg sela. Tada sam zadnji put videla sina, muža, djevera i njegovog sina. Od tada do danas, ništa nisam saznala o njihovj sudbini. Bilo je glasina da se njihova tela nalaze u nekim tajnim grobnicama, ali do danas nisu pronađeni ostaci ni jednog od 10 odvedenih iz Mušića. Sada se priča da je pronađena neka grobnica i da su oni najverovatnije u njoj. Navodno će tu grobnicu da „otvore sada na proleće“.

Continue reading

Darija Žilić: Sarajevo sam svaki put doživjela na poseban način

Standard

“Sarajevski fragmenti” nova knjiga Darije Žilić koju je neki dan objavio sarajevski “Buybook”

Književnik Semezdin Mehmedinović zapisao je da je Grad u “Sarajevskim fragmentima” zbir vrlo ličnih toponima, onih s kojima se pjesnikinja identificirala. Boravak u novom gradu, ma koliko kratko trajao, predstavlja proces pretvaranja u stanovnika, osobu koja se u novom prostoru odomaćuje.

– Nakon ove knjige Darija Žilić je Sarajka, zauvjek – napisao je Mehmedinović.

Govoreći o nastanku te knjige, male obimom ali velike toplinom, nježnošću prema gradu i ljudima, pjesnikinja, kritičarka, esejistica i aktivistica – Zagrebčanka ali i Sarajka Darija Žilić kaže da su “Fragmenti” nastajali spontano nakon rezidencijalnog književnog boravka u Sarajevu 2018. godine.

– Pisala sam ih direktno na facebook, a reakcije su bile odlične. Tu ih je pročitao i Semezdin Mehmedinović i ohrabrio me da ih ukoričim. I tako je došlo do ideje da knjigu objavi “Buybook”, a u preporuci i posredovanju pomogao je i pjesnik i urednik Drago Glamuzina. Damir Uzunović je prihvatio rukopis, a onda ga je čitala i urednica Kristina Ljevak. Znači, nastajali su bez namjere da postanu knjiga. Jednostavno bio je to divan, sunčani rujan u kojem sam mogla otkrivati grad. Zahvaljujem ovom prilikom i PEN centru na potpori za rezidenciju – kaže Darija Žilić u razgovoru za Fenu.

Govoreći o osjećaju nježnosti prema gradu koji se provlači knjigom, Žilić ističe da jeste bila raznježena jer su se reaktivirala sjećanja na mladost, aktivizam, mladenačku zanesenost.

– Trenuci epifanije i bivanja u prostoru, razgovori i druženja, kao da se spojila mladost i zrelost u jednoj točci. Posebno sam se sjetila nekih susreta, na primjer sa sjajnim pjesnikom Emirom Šakovićem, koji je preminuo još 2010. Ili sjećanja na mirovni aktivizam i tu vjeru da se mogu povezati krajevi koje je rat razdvojio – kazala je pjesnikinja.

Darija Žilić “Sarajevske fragmente” islikava riječima, te da ono što vidi, promatra i doživljava voli u trenu zabilježiti, a potom doraditi.

– Važan mi je taj vizualni aspekt. U Sarajevu šetala sam gradom, upijala senzacije, bila sam u vremenu snatrenja, izdvojena iz vremena svijeta, pa sam se zato mogla prepustiti gradu i njegovim fluksevima. Posebno mi je bio dragocjen odlazak u Tuzlu s Feridom Duraković, pa šetnje s Jasnom Šamić, obilasci kulturnih događaja, razgovori u “Buybooku” i drugo – navodi Žilić.

Govoreći o tome što je možda ostalo i nazapisano u “Sarajevskim fragmentima” o Sarajevu “onom njenom”, ona kaže da možda čitatelj ili čitateljica uspiju vidjeti i slike koje nisu ocrtane riječima, emocije koje nisu eksplicitno zabilježene već su pažljivo provučene kroz leću objektivnog korelativa.

– Eto, ako se prepuste tekstu, mislim da će vidjeti slojeve grada koji nisu direktno spomenuti, a prisutni su ipak u mojim fragmentima i stvaraju s njima cjelinu, koja tek s onim neopipljivim može biti dosegnuta. U Sarajevo sam odlazila više puta, potaknuta različitim povodima i svaki put sam grad doživjela na poseban način – podvukla je.

Darija Žilić poznata je i kao književna kritičarka koja je godinama pratila književne scene regiona, i ne samo regiona. Povezivala je pjesnike, a posebno pjesnikinje svojim kritikama.

Na žalost, kako kaže, ne bavi se više sustavno književnom scenom regiona.

– Ali mi je drago da sam bila jedna od prvih kritičarki koja se još u prošlom desetljeću bavila pjesničkom regionalnom scenom. Objavila sam tad zapažen tekst “Poezija kao emancipatorski diskurs” u kojem sam povezala poeziju i političnost i otvorila polje koje pomaže emacipacijskom potencijalu poezije, posebno u Srbiji i Bosni i Hercegovini. Taj tekst nalazi se u knjizi “Muza izvan geta” za koju sam 2010. dobila nagradu za Najbolju knjigu eseja u 2010. godini. Poezija sudjeluje u dijalogu koji se odvija u društvu, obraća se društvu i ideološki je eksplicitna. Taj esej može se pročitati na odličnom, vrlo čitanom portalu Radio Gornji grad, na kojem se mogu naći književni tekstovi, pjesme i proza, te publicistika. I inače, pojavilo se u zadnje vrijeme nekoliko književih portala u regiji, oni pridonose povezivaju autora i autorica – mišljenja je ona.

Govoreći o aktuelnoj temi seksualnog uznemiravanja, naročito u javnom prostoru i tome koliko je bitno da se o tome počelo govoriti, Žilić smatra vrlo važnim što se pojavio pokret “MeToo” u SAD-u jer su žrtve seksualnog nasilja počele govoriti javno o svojim traumama. A svemu je, kaže ona, temelj patrijarhat koji donosi mogućnost da osoba na poziciji koristi moć kako bi uzemiravala ili zlostavljala osobu koja joj je hijerarhijski podređena.

– Sada se i na čitavom Balkanu pojavljuju ispovjedni narativi žena i muškaraca koji pokazuju da je seksualno uzemiravanje itekako ukorijenjeno. Sve to pridonosi solidarnosti i povezivanju žrtava, a nadam se da će doći do još boljih rješenja za promjenu pravne regulative u segmetima “spolni odnos zloupotrebom položaja” – podvukla je ona.

Darija Žilić rođena je 1972. u Zagrebu. Diplomirala je povijest i komparativnu književnost na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Diplomski rad “Beckettovi likovi i njihovo mjesto u diskursu” odbranila je 1997. godine.

Piše poeziju, kritiku, prozu i esejistiku, prevod s engleskog suvremenu američku i englesku književnost te je pisala temate o suvremenom američkom ženskom pjesništvu. Objavljivala je eseje i kritičke prikaze o suvremenoj poeziji, teoriji i aktivizmu u časopisima, te brojne intervjue (Zarez, Treća, tvrđa, Kruh i ruže, Balcanis, Kolo, Vijenac, Književna republika, Filozofska istraživanja, Republika, Riječi, Forum, Nova Istra, Tema, Poezija, e novine, Feral tribine, Europski glasnik, na Kulturpunktu hr., Prosvjeta, časopis Agon).

Pjesme su joj prevođene na italijanski, albanski, bugarski, turski, slovenski i engleski jezik.

Objavila je 14 knjiga. Također je i dobitnica nekih od najznačajnijih priznanja. Između ostalog nagrada Julije Benešić za književnu kritiku (za knjigu “Muza izvan geta”, kao najbolje književno-kritičko ostvarenje u 2010. godini), nagrada Kiklop za pjesničku zbirku godine 2011. (za zbirku “Pleši, Modesty, pleši”). Dobitnica nagrade HTUP-a za razvijanje hrvatsko-turskih odnosa 2019., dobitnica nagrade Orpheus za poeziju a međunarodnom festivalu u Plovdivu.

Gostovala na brojnim pjesničkim festivalima i na panelima (Turska, Slovačka, Francuska, Bugarska, Njemačka, SAD, Iran, zemlje tzv. regije: Makedonija, Crna Gora, BIH, Sloveniji).

Izvor: Fena

Otvorenje Europske prijestolnice kulture 2020, Rijeka

Standard

Središnji program održava se u večernjim satima u Riječkoj luci. U Operi industriale nastaloj prema glazbenom predlošku riječkog umjetničkog dvojca JMZM – Josip Maršić i Zoran Medved, u orkestraciji skladatelja, maestra Frana Đurovića, otvaraju se važne identitetske teme Rijeke i Europe, a program donosi zvuk, glazbu i buku, efekte koji nastaju kombinacijom svjetlosti i tame te snažne simbole Rijeke i Europe. Program započinje u 19.30, no publika se okuplja bitno ranije. Na više lokacija na području luke nastupa preko 120 izvođača. Neki od njih su: DB Indoš – Kuća ekstremnoga glazbenog kazališta s Rumoristima kao izvođačima, posebno atraktivan finski zbor muškaraca koji vrište zveckaju i viču – Mieskuoro Huutajat, mješoviti Pjevački zbor otvorenja Europske prijestolnice kulture, predvođen Jekom Primorja pod vodstvom Igora Vlajnića, orkestar gudača i puhača na violončelima, kontrabasima, klarinetima, trubama i trombonima, dvadeset i pet riječkih gitarista, deset bubnjara, plesači, radnički orkestar brusilica, varioca i iskri. A dio publike također sudjeluje u izvedbi zvonjavom, navijanjem i stvaranjem buke, čime postaju živi instrument koji predstavlja ljude – najsnažniji dio identiteta grada.

Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture