“Objektivno, mi smo kolonijalan narod u temeljnom smislu. Naše kulturne vrijednosti su određivane ad hoc. Naši intelektualni prvaci su grupa neodgovornih tipova. Sve to ima nepodnošljivi karakter šljama iz predgrađa. Što bi rekao narod, ne miješajte se s mekinjama da vas svinje ne pojedu”
Prije neki dan u medijima je kao bomba odjeknula vijest da će Sarajevo i građane u Novu godinu uvesti “veliki” Dino Merlin. I naravno evo već tri dana mediji siluju sa istim tim vrsnim umjetnikom. Dovoljno je što ga gledamo već dobrih mjesec dana u reklami za paštetu “Perfettu”.
Preuzeta fotografija: Klix.ba
Sad bi ja kao građanka Sarajeva, trebala da se radujem poBogu jer će Dino Merlin da pjeva sat, dva na Trgu i čestita nam Novu godinu. Da l’ to znači da treba da budemo sretni- jer će nam “babo Bosne” čestitati praznik, koji već dugo većina ne smatra praznikom.
Boli neka stvar ljude ko će pjevati, kada većina građana nema osnovne uslove za život. A Perfetta će tu noć za sat, dva pjevanja uzeti pola miliona. Vrlo vjerovatno. Jer taj ne ide gdje su manje cifre, on zna namirisati novac.
Ne troši onaj koji ima nego onaj koji je naučio.
Kosa mi se na glavi diže kada ga vidim, tu njegovu blaženost, smirenost, kvazi dobrotu… Ne smeta meni što je uspješan, nego što je jedan običan, prosti demagog. Dobrica. E od tih dobrica mi se povraća. Pa kad si dobrica, što ne kažeš:
“Sav novac poklanjam u humanitarne svrhe- za narodnu kuhinju, za domove bez roditeljskog staranja, peto,deseto nebitno”.
Ista ta Perfetta je obećavala iz “patriotskih” razloga neće pjevati u Srbiji. Pa jebiga- maca pojela jezik,posr’o, sažvakao, pojeo, otišao, vidio, pobjedio. Uzeo petsto hiljada eura. Nešto se ne sjećam da je gdje koji fening izdvojio, pogurao koga i slično. Mada nije ni dužan, odmah da se ogradim. On je to zaradio, sve to stoji, ali nemoj izigravati prostu dobricu, velikog muslimana, dobrog čovjeka. I Bakir izigrava velikog preŠednika, MUSLIMANA, a pretpostavljam da ni sam ne zna koliko je miliona težak. Dok mu se priča svodi na onu mrtvi totalitarni nacionalizam.
U jedinstvu je snaga. Bake vidi jedino one koji razmišljaju na način kao on. Nacionalno ignorantski, mesijanski propraćeno kroz kolektivnu paranoju. I nije to samo Bake, nego sva prateća kompanija u predsjedničkim foteljama, kao i Milo Dodik, koji je opet priča za sebe. Mada tema nisu oni. Napravih malu digresiju.
Vraćamo se na Perfettu.
Mi kao stanovnici Bosne i Hercegovine, treba da budemo sretni jer ćemo postati kao evropska prijestonica kulture, jer će Merlin da otpjeva “Moj je život Švicarska- skoro pa savršen”!? U što i sama ne sumnjam. Jbga, nije meni niko kriv što nisam muzički talentovana i što s druge strane opet ne znam prosipati balijsku demagogiju. Što sam naučena da dijelim ljude na dobre i loše.
To je tužno da u zemlji kakva je BiH, da je posljednjih dana fokus i glavna tačka “Veliki spekatkl na Trgu”… Pored svih problema koje su ugušile i konstantno guše i dave ovu nam jadnu državicu. Da l’ da krenemo od političkih , pa do onih minornih, ako se tako mogu nazvati…
Kako bi reagovali kad bi Vam rekla, da u mojoj zgradi nema vode nakon ponoći, pa do jutra? Da svaku noć čopor lutalica laje do jedno 2-3, napadaju ljude, jer su gladni, sami i zimogrozni… Dok konstantno borci za pseća i druga prave, protestuju kako su psi i druge životinje ugrožene. Pa ja svaki dan skoro vidim nekoga ko rovi po kontenjeru… i da se razumijemo nije to više romska populacija koja je najmarginalizovanija društvena grupa, to su stariji ljudi, penzioneri, omladina vjerovatno koja nema roditelja niti kakvog obrazovanja da bi se mogla skrbiti za sebe. Jer mi obrazovani, nemamo te neke prilike da se borimo protiv ovako trulog i zaraženog sistema. Dok ove guzonje na vlasti sebi povećaju paušale, regrese, vraćaju bijeli hljeb, a običnim smrtnicima oporezivaju regrese, topli obrok, kako bi narod napokon shvatio
KO JE GAZDA.
Brci im se smiju na Skupštinama, dok onim masnim rukama gledaju dnevni red zasjedanja. Jer znaju da će im taj koji sat biti preplaćen. Ali guzonjama je i to malo. Daj, samo daj, grabi….
Nedavno objave konkurs na MVP-u ( Ministarstvo vanjskih poslova ) da traže pripravnike. A ja onako sva sretna da kliknem da vidim šta treba od papira, kad imam šta i vidjeti. Za diplomate traže: ekonomiste, pripravnike i dvoje sa završenim filozofskim fakultetom. A gdje smo mi politolozi? Magistri međunarodnih odnosa i diplomatije.
Dobro je meni moj profa rekao na odbrani:
“Mi nemamo nikakvu diplomatiju. Ti si samo još jedna u nizu. Puno sreće da nađeš bilo šta da se zanimaš i radiš”.
E moj profa, ti dižeš keš dok nama palamudiš o Rišeljeu, atašeu, diplomatskim korovima, afričkim žarištima – a ja ne mogu posao u granapu da nađem.
Živio ti nama Perfetta- otpjevaj nam koju – skupiće se za koju limenke pive. Naš narod je takav- od ništa napravi nešto!
Još uvijek mi odjekuje rečenica koju je rekao gospodin iz BBI banke. Parafraziraću: “Savjetujem Vam da nakon završetka fakulteta, radite pet godina u privatnom sektoru, kako bi ispekli zanat. Potom idite u državni sektor“. Pa da nije tužno- nasmijala bi se. A ovako se smijem od muke. Čovjek je ako ništa iskren, samo se trebao drugačije izraziti i zaokružiti svoju poštenu konstataciju. U mojoj interpretaciji bi zvučalo ovako:
“Kolege studenti, čestitam vam od srca, ali u državnom sektoru za vas mjesta NEMA. Potražite budućnost na birou ili u privatnom sektoru za neku platicu od 500 km. Ako bude- bude, ako ne nema veze. Samo radite. U našoj državi se svakako na sve čeka!”
Mnogi građani BiH su uspjeli negdje tamo. U dalekoj nam Evropi. Mnogi od njih se zahvaljuju tim državama koje su im ponudile prosperitet, bolji život i prije svega radno mjesto. Nije to samo politika Bosne i Hercegovine da tjera svoje građane, nego politika i Srbije i Hrvatske.
Hrvatska im je otvorila još vrata i rekla: „Izvolite, samo naprijed. Go ahead!“ Ups, pogrešno se izrazih. Nisu naše države krive, krivi su ovi mongoli koji nas vode. Koji znaju da podignu ruku i daju glas, samo kada se radi o vlastitim im guzicama, tada su egzaktni. U svim drugim slučajevima su nepostojeći. Kada se govori o nekim značajnijim pitanjima i općem dobru građana. Eh da, dižu i ruke kada se treba udariti na džep nas, budala koji ih godinama biramo i prodajemo se za sirotinju. Jer jebiga, mora se. Kokuzluk udario na velika vrata.
Ovi što se zahvaljuju drugim državama, lično ih ne krivim. Ali oni se nekako jako brzo evropeiziraju, zaboravljajući svoje korijene. Ponoviću- boldiraću: Usudili su se i otišli. Ne krivim ih.
Šta mislite koliko se bh. građana želi zahvaliti BiH? Možda takvi i postoje, ali nemaju načina. Kako se zahvaliti ako je BiH samo prošle godine napustilo blizu 80 000 građana i otišlo u bijeli svijet, tačnije trbuhom za kruhom. Možda će da budu građani drugog reda, ali ono što je sigurno je da će ih ta država poštovati više nego nam ova naša „lijepa, mila , gizdava“.
Simptomatično je da svaki 5-ti građanin želi biti dio porodice ODLIVA MOZGOVA. Ja ih ne osuđujem… Ne idu oni iz dobroga…Ptica ne napušta gnijezdo, ako se osjeća sigurno. Ne zato što je „tamo daleko“ bolje, nego što ovdje nemamo ni za ono „znaš, dobro je, gura se“...
Mnogi kvalitetno fakultetski obrazovani ljudi su odlučili tamo negdje daleko raditi niskorangirane poslove, ne brinući o tome šta će kazati ljudi… otišli su s namjerom da obezbijede svojoj djeci hljeb i bolji život. Neki su naišli na unapređenje, a skoro svi na demokratiju i poštivanje onog osnovnog, ljudskih prava, koji su nama ovdje nažalost nepoznanica. Tamo je kapitalizam, koji odbacuje predrasude, a potencira kvalitet rada. Nismo mi tamo građani II reda, mi smo obrazovana kvalificirana „protjerana“ masa koja doprinosi GDP-u te zemlje, a koju je vlastita država odbacila.
Završite fakultet, a onda u 90% slučajeva je neophodna ta takozvana „štela“, za posao ranga SSS-e. A onda drugi problem… SVI TRAŽE ISKUSTVO?
Ja postavljam pitanje, gdje i na koji način steći to iskustvo? Ovaj sistem je zakazao i svi smo svjesni toga. Ne borimo se jer smo uljuljani, uplašeni i ravnodušni. Na fakultetima se uči samo teorija, prakse ni „iz glave“… A onda se lijepo završi teoretski dio, na praktičnom padnemo, jer nažalost nemamo ono „minimum one year experience“… Možda bi mnogi studirali, radili, pa čak i volontirali da ima tih prilika jednako za sve koji žele da rade teoriju i praksu istovremeno. I ako se volontira u nekoj organizaciji, rijetko da se bude primljen nakon tog angažmana. Zašto? Zato što neko drugi predstavlja „A priori“… Tu priča završava.
Svi oni pametni koji su shvatili gdje se krije najveća moć ove države, davno su se priključili političkim partijama i nakon završenog trogodišnjeg eventualno master studija ugodno se smjestili u svoje fotelje u državnom sektoru. Ovoj strukturi nije bitno da li ste bachelor, magistar ili doktor nauka, sve dok zastupate nečiju ideologiju i prodajete se za par „izbornih glasova“…. Svi oni koji su izbjegli „vani“ za vrijeme rata i vratili se nakon istoga, oni idealisti sada psuju sami sebi mater, a oni koji su proveli rat ovdje, boreći se i braneći svoju državu, danas se sa nostalgijom sjećaju Tite, komunizma i dobre „Juge“…
A čega da se mi sjećamo? Ratna i poslijeratna generacija. Velikih izbornih obećanja, parola i bijele kuge. Nenasilno protjerivanje od strane države , tačnije izazvano potezima vladajuće strukture. Sve dok novca bude u budžetu za povećanje odvojenog života, a ne penzija, bijelog hljeba, a ne socijalnih naknada, sve dok budemo prodavali glas za 30 KM, nama napretka nema. Ovako ponekad zadivićemo se nekom uspješnom „bivšem“ građaninu ove zemlje koji je uspio tamo negdje nama daleko i slučajno se okititi njegovim perjem.
Svi pričamo, pišemo, potajno se borimo sami sa sobom, dišemo na škrge, jer drugačije ne možemo, a znamo. Sve dok nam ne „pukne film“ pa odlučimo štrajkovati glađu, a naiđemo na veliki ignore nadređenih, pa se odlučimo zapaliti. I opet šutimo, pričamo dan, dva i zatišje…. Upadnemo u onu našu standardnu kolotečinu i sivilo. Dok se ne desi neki Mahir ili možda Arnela, pa se na tren probudimo, otvorimo okice, zatreperimo, pa ih brzo na prepad zatvorimo.
Za kraj problem je u našim ispranim mozgovima, gdje smo davno nekada sjedili svi za istim stolom, sporječkali se i zamrzili. Nismo mi Bošnjaci, nit’ Srbi, nit’ Hrvati…Tako nas samo truju… Svi smo mi Bosanci i Hercegovci, dok to ne shvatimo vodiće nas onom starom…“dok je ovaca, biće i vune…“
Te 1996. godine još uvijek smo vidali rane. Rat je tek završio.
U šeheru više ništa nije bilo isto. Razrušen, ranjen i povrijeđen, glavni grad Bosne i Hercegovine bio je neprepoznatljiv.
Pogledajte video. Continue reading
Direkcija sarajevskog MESS-a “iz sigurnosnih razloga” zabranila je sinoć javno izvođenje predstave Olivera Frljića “Naše nasilje i vaše nasilje”. I nije uspjela u svom srednjevjekovnom inkvizitorskom aktu. Na svu sreću. Continue reading
Preimenovanje ulica i javnih ustanova samo je jedna, simbolizmom nabijena, demonstracija nasilja nad manjinama
Spomen ploča na mostu na kojem su ubijene Olga Sučić i Suada Dilberović
Source: Jasna Samic
18.03.2016
Prije 20 godina, 19. marta 1996. godine, sarajevsko naselje Grbavica, jedno od najvećih naselja u glavnom gradu Bosne i Hercegovine je nakon četiri godine deblokirano.
Tokom skoro četvorogodišnje opsade Sarajeva, taj dio grada bio je pod kontrolom vojske bosanskih Srba koji su uz pomoć Jugoslovenske narodne armijie 1992. godine okupirali to naselje. Continue reading
zs blog 