Day: 15/02/2014

Emir Suljagić: Huliganima u čast!

Standard

U svijetu u kojem oni žive Esed Radeljaš je ugledni građanin. Radnici „Feroelektra“ ne gladuju i nisu na ivici kolektivnog nervnog sloma. „Hidrogradnja“ je i dalje firma koja je izgradila pola Bliskog istoka. Pravna država ima samo jedan problem: skupinu huligana koja je zapalila nekoliko zastora u Predsjedništvu BiH i stoga će im slomiti kičmu. Naočigled i za nauk narodu čiju su volju izražavali upadajući i u zgradu Vlade Kantona Sarajevo i u Predsjedništvo, federalni MUP je protiv dvadesetak mladića podnio prijave za terorizam.

Niko se u ovoj zemlji nije borio za zidove i zgrade – krv se proljevala za to što one znače. Zgrada Predsjedništva BiH danas više ne znači nikome ništa, osim ljudima koji u njoj dobijaju previsoke plate. Za mladiće koji su je u prošli petak napali, u njoj stanuje nepravda koja je njihove roditelje svela na prosjački štap, dok je svojim suprugama poklanjala cijele bolnice. Znate kako znam: tako što sam i poslije 1995. znao biti gladan, tako što sam do 2001. znao jesti jednom dnevno. I znam kakav prezir prema vlasti izaziva glad.

Nadam se da će Dragan Lukač da se sjeti odluke da skupinu navijača optuži za terorizam kada na izborima u oktobru SDA bude otpuhana i dođu novi šefovi. I kada ih idući put narod, ne navijači nego njihovi roditelji i svi mi zajedno budemo ganjali onom zaobilaznicom na kojoj fali tri centimetra asfalta, valjda će se tada sjetiti odluke da lome kičmu djeci koja su se na jedno popodne pobunila u ime svih nas.

I nemoj da se pravimo budale: ovo je politička odluka, jer je Lukač nezavisan taman onoliko koliko je nezavisan i njegov nominalni šef Predrag Kurteš. I niti jedan ne postoje izvan lične volje onih koji trenutno upravljaju njihovim strankama. Ovo je dakle, poslije svega što se dogodilo, i još uvijek se događa odluka koju su donijeli Izetbegović i Lagumdžija: da nakon što nikad ništa, nijednu muku, nisu podijelili sa ovim narodom, nakon što nam dvadeset godina guraju šake u oko i sipaju sol na sve rane i ne daju da zarastu, da nas još jednom, na kraju, dok ležimo na zemlji, isprebijani, kao u “Dervišu i smrti” – popišaju.

Oni koji vjeruju da su ove optužbe rezultat nezavisne pravosudne akcije, jer je tobože zgrada Predsjedništva simbol države treba da imaju jednu stvar na umu: svako od preduzeća koje su uništili Izetbegovićevi i Lagumdžijini prijatelji – uključujući i onoga kojeg sada optužuju za nerede koji su se sručili na njihove glave – je veći simbol državnosti jer je svako stavljalo hljeb na sto u hiljadama porodica. Sve što su dotakli je nestalo ili nestaje. Pedeset godina pregalaštva cijelog naroda su uništili za manje od dvije decenije. Zgazili, zatrli, sahranili. I sada još hoće da kriminaliziraju naše pravo da se protiv toga pobunimo. Gladni narodi ne prave države. Gladni narodi nestaju.

Za one koji nisu bili na Skenderiji prošlog petka, da kažem: sretao sam ratne vojne invalide koji za razliku od udomljenih šefova boračkih udruženja gladuju; šehidsku djecu koja za razliku od Emine Ganić nemaju planove i ambicije; radnike Hidrogradnje na kojima se vidi da gladuju. I znate šta im je jedino bilo zajedničko: to što su navijali za „huligane“ i govorili „Tako je, j….e im mater!“

A „plenumaši“: prvo što su „plenumaši“ založili su mladići koji su im omogućili da preko noći i na ravnoj nozi pregovaraju sa vlastima. Zato, na kraju, ako ima iko ko se slaže da prije navijača koji su napali zgrade Kantona i Predsjedništva tužitelji i sudije koje već dvije decenije postavlja vlast trebaju krivično goniti one koji su uništili našu ekonomiju, pozivam da zajedno pomognemo ovim mladićima, da učinimo nešto i ne stojimo skrštenih ruku dok vlast lomi ruke onima koji su za razliku od nas imali hrabrosti da progovore u naše ime. Jer, oni su taj dan bili časniji dio naše zemlje.

(Oslobođenje)

DUBIOZA ODGOVARA JUTARNJEM ritn by Lupiga Com |…

Standard

DUBIOZA ODGOVARA JUTARNJEM

ritn by: Lupiga.Com | 14.02.2014.

DUBIOZA ODGOVARA JUTARNJEM: Mi ne možemo biti dominantno bošnjački bend, a vaši su stavovi dominantno šupački
„Ponukani vašim tekstom došli smo na ideju da osnujemo još dva benda Dubioza kolektiv koji će biti popunjeni članovima iz adekvatnih dominantnih etničkih skupina na odgovarajućim teritorijama. Možda bi se onda bolje uklopili u vaš fašistički svjetonazor u kojem je etnički predznak važniji od sadržaja“, odgovorili su članovi Dubioze kolektiv na tekst objavljen u Jutarnjem list, gdje im autor prebrojava krvna zrnca i socijalni angažman njihovih tekstova koristi kako bi dokazao tezu kako su protesti u Bosni i Hercegovini bošnjački, a ne građanski. „Dubioza može biti sve samo ne ‘dominantno bošnjački’ bend, ali nam se čini da su stavovi izneseni u vašem tekstu dominantno šupački“, poručuju.
“U prvim danima nasilnih prosvjeda u Tuzli, Zenici, Sarajevu, Bihaću i Mostaru hrvatski su internetski portali krajnje lijevog usmjerenja naprosto vrvjeli člancima podrške socijalnom buntu u Bosni i Hercegovini. Stvarao se dojam da je poruka koju svjetski poznati reggae-ska-punk bend iz Zenice Dubioza kolektiv zadnjih šest godina sa svojih albuma šalje domaćoj i stranoj javnosti napokon dospio do građana BiH i da je u susjednoj državi na djelu stvaranje nekog sasvim novog postnacionalnog bosanskog identiteta koji će ujediniti pripadnike sva tri konstitutivna naroda i okrenuti ih protiv njihovih stvarnih neprijatelja – političke elite stasale na Daytonskom ugovoru. No, kao što je sastav Dubioze kolektiv dominantno bošnjački, tako su se i prošlotjedni prosvjedi odvijali isključivo u dominantni bošnjačkim gradovima i kantonima (u podijeljenom Mostaru u njima su sudjelovali gotovo isključivo Bošnjaci iz istočnog dijela grada), dok su srpski entitet i hrvatski krajevi Federacije BiH uglavnom ostajali nijemi promatrači zbivanja.”, tako je rogoborio Janko Bekić u Jutarnjem listu, a na odgovor Dubioze nije morao dugo čekati.

„Dubioza kolektiv može biti sve samo ne ‘dominantno bošnjački’, ‘dominantno hrvatski’ ili ‘dominantno srpski’ bend, ali nam se čini da su stavovi izneseni u vašem tekstu dominantno šupački“, odgovorili su članovi benda na svojoj Facebook stranici, napominjući da oni kao ljudi ne prihvaćaju takvo prebrojavanje krvnih zrnaca te navodeći da se, ukoliko već treba ići u detalje, nijedan član benda na nedavno održanom popisu stanovništva nije izjasnio kao Bošnjak.

„Ponukani vašim tekstom došli smo na ideju da osnujemo još dva benda Dubioza kolektiv koji će biti popunjeni članovima iz adekvatnih dominantnih etničkih skupina na odgovarajućim teritorijama. Možda bi se onda bolje uklopili u vaš fašistički svjetonazor u kojem je etnički predznak važniji od sadržaja“, izravno su iz Dubioze rekli što misle o Bekićevoj analizi i uredničkoj politici Jutarnjeg lista. Kažu da će Bekića možda to i škoirati, ali da u Dubiozi svira „čak i jedan član“ iz Srbije. Zadužen je za saksofon.

„Vi i vaši istomišljenici iz medija neprekidno pokušavate umanjiti socijalni i nad-etnički karakter nezadovoljstva građana i umjesto toga pokušavate u prvi plan staviti nepostojeći međunacionalni sukob i zaštitu ‘nacionalnih interesa’ pojedinih etničkih grupa. Zaboravljate da je gladan Srbin, Hrvat, Bošnjak ili Ostali prije svega osoba praznog želuca, a tek nakon toga pripadnih nekog od konstitutivnih (ili nekonstitutivnih) naroda“, nastavlja Dubioza kratki obračun s neoliberalnim snagama iz Koranske i dodaje da je jedna od rijetkih stvari u kojoj se političke elite Bosne i Hercegovine savršeno slažu to da sva državna imovina koja vrijedi treba biti prodana. Zanimljivo gotovo identičan stav da se sve treba rasprodati, a javne službenike rastjerati, uporno se pojavljuje u svim izdanjima EPH, medijske kuće čija je perjanica Jutarnji list.

„Često smo u Hrvatskoj i ono što i vidimo i čujemo od naših prijatelja je da su i kod vas stomaci dominantno prazni, da su plate dominantno male, da su političari dominantno korumpirani i da vrlo skoro možete očekivati dominantno hrvatske prosvjede“, zaključuju članovi jednog od najpopularnijih bendova s ovih prostora.

Lupiga.Com

Kratka povijest kanibalizma El pošta Štampa cannibalismart Piše…

Standard

Kratka povijest kanibalizma
El. pošta Štampa
cannibalismart

Piše: Marijan Oršolić.

Visoku gledanost i popularnost u kratkom roku postigle su razne kulinarske emisije na tv-kanalima koji se gledaju na ex-yu prostoru. Trend je najprije zahvatio Hrvatsku („Kruške i jabuke“, „Kod Ane“, „Večera za pet“, „Jezikova juha“, te „Masterchef“, o čijem se finalu neumjereno puno pisalo u domaćim medijima), a polako se širi i na BiH i Srbiju („Lonci i poklopci“, „Stol za 4“, „Moja kuhinja, moja pravila“). Nije ova pojava, međutim, nešto specifično za ove prostore, nego tek mikro-primjer globalne poplave kulinarskih emisija (Julie Child, Gordon Ramsay, Jamie Oliver). U zadnje vrijeme postalo je veoma popularno govoriti o hrani, tj. o raznim vrstama zdrave i nezdrave prehrane. Pa kad se već toliko govori o prehrani, red je da se koja riječ rekne i o jednoj ljudima povijesno gledano ne baš posve stranoj vrsti prehrane, čije proučavanje itekako odgovara „duhu vremena“ – o kanibalizmu.

Ako je vjerovati znanstvenicima koji su proučavali ostatke prvih Europljana, homo antecessora, na nalazištu u Španjolskoj, naši prethodnici su bili poprilično skloni kanibalizmu. U tekstu opskurnog naziva „Bili smo kanibali, a preferirali smo dječje meso“, koji izvještava o spomenutim otkrićima, tvrdi se da su ljudski preci jeli protivnike nakon što bi ih ubili, i to ponajviše njihovu djecu. Kako je područje oko pećine-nalazišta tada bilo pošumljeno i bogato divljači, to znači da se kanibalizam nije prakticirao zbog manjka hrane. A kako su kanibalski ostaci pronađeni na dvije razine nalazišta, to znači da se kanibalizam prakticirao kroz duže vrijeme.

Kako i gdje je nastao kanibalizam među ljudima teško je reći, ali sigurno je da je prisutan od davnih dana. Ljudski kanibalizam (iliti antropofagija, omofagija) ima dvije podvrste. Kanibalizam unutar jedne etničke zajednice je „endokanibalizam“, a prakticira se kako bi se zadovoljilo bogove i slično. (Zanimljiva bi bila usporedba ovog nacionalno osviještenog, patriotskog kanibalizma, te njegove prakse ugađanja „bogovima“, s aktualnom društveno-političkom koncepcijom BiH.) Druga podvrsta je „egzokanibalizam“ i podrazumijeva vjerovanje da ubojstvom i konzumiranjem mesa moćnog neprijatelja ljudi na sebe prenose njegovu snagu i osobine. (Da li je sličnu logiku na umu imao poljski ministar vanjskih poslova Sikorski, našalivši se da Barack Obama ima poljske korijene, jer je njegov djed jeo poljske misionar
Sam pojam kanibalizam nastao je zbog nagluhosti Kristofora Kolumba, koji je, došavši na Karibe, umjesto „Caribs“ zapamtio „Canibs“ kao ime plemena koje je sreo. Vidjevši da članovi plemena imaju neobične prehrambene navike (ispijanje krvi i jedenje ljudskog mesa), nazvao ih je „Canibales“ (španj. žedan, okrutan).

Među dobro dokumentiranim okolnostima u kojima se nakon prethistorije javljao kanibalizam mogu se izdvojiti rimska opsada španjolskog grada Numancije, križarski ratovi, velika glad u Europi 1315-1317, opsada Staljingrada (zimi 1941/2 je staljingradska policija čak oformila posebnu jedinicu za borbu protiv kanibalizma među izgladnjelim građanima), zarobljeništvo poraženih Nijemaca u logorima Sibira i centralne Azije, ratovi u Liberiji, Kongu, Sijera Leoneu, nesreća urugvajskog aviona u Andama (preživjeli putnici su 72 dana u nepristupačnim planinama jeli meso mrtvih putnika). Kanibalizam je kao normalna pojava bio raširen u pojasu Amazone, južnom Pacifiku (na nekim otocima Melanezije postojale su čak tržnice ljudskim mesom) i u dijelovima tropske Afrike. Pleme koje danas najvjernije prakticira tradiciju kanibalizma je pleme Korowai iz Papue Nove Gvineje. (Bit će da ta praksa negativno utječe na njihov prirodni prirast, ali bolje da propadne selo /ili pleme/ nego običaji.)

Moderno vrijeme sa sobom donosi i moderne oblike kanibalizma: serijske ubojice kanibale i kanibalske egzibicioniste koji su postali popularni i nadahnuli razne glazbene i filmske umjetnike. Najpoznatiji stvarni ubojica iz prve grupe je Amerikanac Jeffrey Lionel Dahmer (1960 – 1994), koji je ubio i pojeo najmanje 17 osoba. Na suđenju se branio neubrojivošću, ali sud ga je proglasio savršeno zdravim i osudio na 15 doživotnih kazni, sve skupa 943 godina. Najpoznatiji fikcijski ubojica iz ove grupe je Hannibal Lecter, lik kojega je osmislio Thomas Harris u romanima „Crveni zmaj“ (1981), „Kad jaganjci utihnu“ (1988), „Hannibal“ (1999), „Hannibal Rising“ (2006). Iako je Hannibal bio sporedni lik u prvom romanu „Crveni zmaj“, oduševljenje publike dr. Lecterom je navelo Harrisa da napiše još tri romana o njemu kao glavnom lik

Međutim, ako je fasciniranost javnosti likom dr. Lectera bilo neobično veliko i zabrinjavajuće, što reći onda o sljedećim slučajevima kanibalskih egzibicionista koji su postali bogati i popularni zbog svojih radnji, te čak nadahnjivali razne umjetnike?

Najpoznatiji slučaj je onaj Nijemca Armina Meiwesa koji je 2001. na internetu postavio oglas u kojem je izrazio želju da pojede ljudsko biće. Javilo mu se čak 400 dobrovoljaca koji žele biti pojedeni. 42-godišnji Bernd Brades bio je odabrani sretnik. Meiwes ga je ubio i pojeo, sve uredno snimivši kamerom. Kad je Meiwes uhićen, izjavio je: „htio sam samo da ga pojedem, ali ne i da ga ubijem.“ Njegov pravni tim je na osnovu toga utvrdio da je Meiwes počinio samo jedan zločin – ilegalnu eutanaziju. (Dakle, da je kojim slučajem isti pothvat odradio u Nizozemskoj gdje je eutanazija legalna, sada bi bio slobodan.) Godinu i pol kasnije, njemačka RTL-TV organizira intervju s Meiwesom, u kojem znatiželjni novinar postavlja pitanje kanibalu kakvog je okusa ljudsko meso, na što mu ovaj nasmijan odgovara: „Slično svinjetini, no nešto gorče i snažnijeg okusa. Vrlo je dobro. Odrezak od Bernda pirjao sam dodavši malo soli, papra te češnjak i muškantni oraščić, a poslužio sam ga s princess kroketima, bruxelleskim prokulicama i umakom od zelenog papra.“ Pronicavi Platon je još prije 2,5 tisuće godina rekao da je ovaj svijet pećina. Ali da je znao da će jednoga dana na državnoj televiziji kanibal davati kulinarski intervju, smislio bi neku kudikamo mračniju alegoriju od pećine da opiše svijet.

Osim što se knjige o Meiwesu čitaju, što dokumentarci o njemu i video-snimke njegovog čina kruže internetom, ovaj je kanibal poslužio i kao nadahnuće za glazbenu i filmsku umjetnost. Prema slučaju Meiwes snimljeni su glazbeni spotovi grupa „Rammstein“ („Mein Teil“), „Macabre“, „Bloodbath“, „Suicide Commando“, „Necro“, Marilyna Mansona, te filmovi „Rohtenburg“ (2007), „Cannibal“ (2006), „Dein Herz in Meinem Hirn“ i „Diary of a Cannibal“ (200

Po završetku još bizarniji slučaj od Meiwesovog: Japanac Issei Sagawa je 1981. u Parizu ubio i pojeo prijateljicu Renee Hartevelt. U Francuskoj je proglašen mentalno nesposobnim za suđenje i smješten je u duševnu bolnicu. Dvije godine kasnije poslan je u Japan, gdje su mu željeli suditi, ali nisu jer Francuzi nisu htjeli predati sudski dosje. Naposljetku, uvjerio je japanske liječnike da je povratio sposobnost rasuđivanja, pa je oslobođen! Povrativši sposobnost rasuđivanja, Sagawa je kasnije tvrdio da je ubojstvo i konzumacija najbolje prijateljice za njega bilo ispunjenje životne želje i sada više nema potrebe za nečim sličnim. Svoje iskustvo opisao je u knjizi koja je postala hit u Japanu, nakon toga napisao je još nekoliko bestselera, glumio u filmovima, a danas je kolumnist nacionalnog tabloida.

Spomenimo još i Ricka Gibsona koji je 23.7.1988. javno pojeo meso kanape od ljudskih krajnika u Londonu. Kako Engleska nema zakon o zabrani kanibalizma, za taj čin nije snosio posljedice. Štoviše, godinu kasnije, javno je pojeo testis.

U ove tri priče barem dvije stvari upadaju u oči. Prvo, doista nema zakonske regulative koja bi zabranjivala konzumiranje ljudskoga mesa. Zakonodavci su to previdjeli, valjda računajući da su napretkom civilizacije takve stvari iščezle. Dekalog na kojem su bazirani mnogi civilni zakoni, zabranjuje: ne poželi tuđeg ženidbenog druga, ne poželi nikakve tuđe stvari, ali ne kaže i: ne pojedi bližnjega svoga.

Drugo, broj ljudi koji vas obožavaju proporcionalan je ludosti onoga što radite. Moderni kanibali su dobili veliki publicitet. Meiwes je zaradio na knjizi o njemu, Sagawa postao popularan pisac. Kanibalski filmovi su inače vrlo popularan žanr horor-filmova („Brda imaju oči“, „Pogrešno skretanje“). Najkontroverzniji i istovremeno najpopularniji među njima je „Cannibal Holocaust“ Ruggera Deodata iz 1980. Zbog uvjerljivo prikazanih scena ubijanja i kanibalizma, Deodato je optužen da je riječ o snuff-filmu, tj. da je redatelj stvarno ubijao i jeo ljude i to snimao kamerom.

Reakcije javnosti u ovim pričama su ono što zabrinjava i uznemiruje kudikamo više od samih kanibala i njihovih egzibicija. Zamislimo, maštajmo da u ovakvoj javnosti, sve lišenijoj ikakvog osjećaja za moral, nekad u (skorijoj?) budućnosti izbije debata o dopuštenosti kanibalizma. Pojave se dva-tri znanstvenika koja dokažu kako su naši preci bili skloni kanibalizmu, dva-tri koja dokažu kako je ljudsko meso zdravo za probavu. Političari korektno zaključuju da ne valja ljude diskriminirati na osnovu menija. Ekonomisti govore o povećanju profita u prehrambenoj industriji. Borci za prava životinja slave pobjedu. Filozofi zaključuju kako smo stigli na povijesnu prekretnicu kada konačno i gastronomija postaje antropocentrična. Nacionalne stranke radi očuvanja identiteta zabranjuju konzumiranje pripadnika drugih naroda. Pojavom kanibalizma konačno su riješene mnoge dileme čovječanstva. Konačno je stvoren sistem u kojemu bogati oligarsi, željni da probaju nešto novo i tabu, mogu bez gubljenja u suvišnim metaforama doslovno pojesti siromašne, čijim obiteljima daju naknade za obrok. I tako se rješava problem siromaštva i gladi u svijetu.

Čemu ovaj članak, pitat će se netko? Sa zabrinutošću moram reći da je ovo bila studija „duha vremena“, koja nažalost govori mnogo o današnjem sustavu, ali i o ljudima. Jer, duh našeg vremena je bitno kanibalski. Na našem planetu je prevladao društveno-ekonomsko-politički sustav u čijoj biti je predatorski kanibalizam. Kako drugačije nazvati ovu ogromnu mašinu za mljevenje ljudskog mesa koja vlada našim planetom, ovaj tip ljudskog društva koji proždire vlastite dijelove, ove strukture u kojima ljudi napreduju preko leševa, otkaza, propasti svojih kolega? Mali sloj oligarha je u ovom sistemu skoro pojeo čitav srednji sloj društva, a kad pojedu srednji sloj, vjerojatno će se naći jedni drugima na meniju, što će donijeti nove globalne konflikte. Tipičan primjer je i naše bh. društvo, na čijem se polumrtvom tijelu hrane naši domaći etnokanibalski oligarsi.

Bh. kanibali

A tko misli da je ovdje riječ samo o metaforama, neka još jednom prouči gore opisane konkretne, stvarne slučajeve kanibalizma: oni su logična derivacija postojećih struktura. Tko zna da li su prosvjedni plakati „Kapitalizam je kanibalizam“ i parole tipa „Kanibalizam je logična karika u evoluciji kapitalizma“ samo metafore. Ne bi li, na koncu, bilo logično da kapitalizam, taj nihilistički sistem koji je prožderao i ideju Boga i čovjeka, u bližoj budućnosti naslijedi njegov konkretniji oblik, otvoreni kanibalizam koji ide korak dalje od ideja i proždire i samu materiju čovjeka?

| Tekst: Marijan Oršolić
Prometej.ba

Damir Miljević Otvoreno pismo Stefanu Fule u Objavljeno…

Standard

Damir Miljević/ Otvoreno pismo Stefanu Fule-u:
Objavljeno: 15.02.2014. – 11:12

Poštovani Komesaru,

Vidim odlučište i Vi da dođete u ovu napaćenu zemlju da date i svoj lični doprinos zamagljivanju situacije i da izrazite svoju podršku našim političarima na vlasti jer to, iskreno govoreći, može biti jedini rezultat vaše posjete.
Moj vam je savjet da ne dolazite, jer dovoljno Vaših predstavnika već godinama ima ovde, a rezultate njihovog rada, u sprezi sa našim političkim liderima (kako ih vi nazivate), građani ove zemlje već dugi niz godina osjećaju na svojoj koži.

Rezultati su, složićete se, impresivni: 700.000 ljudi nema ni za jedan pristojan obrok dnevno, 50% stanovništva živi na ivici bijede, 290.000 mladih do 24 godine nema posao, 551.000 je ukupno nezaposlenih, 600 i nešto hiljada penzionera ni sami ne znajući kako preživljavaju, a po svim parametrima zemlja je zadnja u Evropi po životnom standardu, nezaposlenosti, poslovnom ambijentu, investicijama itd. Na samo jednoj međunarodnoj rang listi zauzimamo jedno od vodećih mjesta, a to je lista najkorumpiranijih zemalja. Impresivno zar ne?

Znam sad ćete reći niste vi krivi, do političkih lidera je. I tačno. U pravu ste. Nije do Vas. Istovremeno i niste u pravu – nije ni do naših političkih lidera, do nas je – do građana. To smo napokon shvatili, bar dobar dio nas, a evo koristim priliku i da Vama kažem da smo shvatili – da je sve do građana. Vrijeme je da to shvatite i Vi i da pustite građane da sami rješavaju svoj problem. Sada nam nemojte „pomagati“. Kad pomognemo mi sami sebi, onda Vi pomozite nama, ne prije.

Znam ja dobro da Vi mene nećete poslušati i da ćete doći. Toliko naivan nisam, a nisu ni drugi. No kad ste već odlučili da dođete, moj Vam je savjet da se ne sastajete sa tzv. političkim liderima jer to oni od prije par dana više nisu. Sastanite se predstavnicima institucija i predstavnicima građana i tako pokažite, prvi put i bar jednom, da poštujete institucije ove zemlje i njene građane.

Istovremeno se nadam da Vam vaši savjetnici u ovih nekoliko dana nisu smislili neku „spasonosnu formulu“ ili ne daj bože, kakav „spasonosan plan“ za Bosnu i Hercegovinu, jer kad svih ovih prethodnih godina EU nije imala nikavo efikasno rješenje za naše probleme, sumnjam da se u deset dana bilo šta suvislo moglo smisliti.

A tražiće tzv. politički lideri da im pomognete. Da, dobro sam rekao – da pomognete njima, a ne građanima. Pomaganje njima, u ovoj situaciji Komesaru, znači odmaganje institucijama i građanima. A koliko znam vi ste demokrata – važne su institucije i volja građana.

Kad već dođete, onda uradite bar nešto korisno za građane ove zemlje i demokratiju. Pitajte vlast zašto hapsi djecu od 15 godina koja se vraća iz škole, što tuče one koji su privedeni, zašto dižu optužnice za terorizam, zašto ljudima u kuće upadaju, zašto nabavljaju gumene metke i dodatnu opremu za policiju?

Drugim riječima pitajte ih za poštivanje ljudskih prava i vladavinu prava. I da, da ne zaboravim, pitajte ih gdje su pare? I to gdje su Vaše i gdje su naše pare? Pitajte ih i kojih to 80 ljudi u ovoj zemlji posjeduje 9 milijardi maraka što je, da bi vam lakše bilo računati, preko 4,5 milijardi eura. Pitajte ih, ne košta ništa. Nama neće da kažu. Sumnjam da će i Vama. Ali pitajte, toliko očekujem od Vas.

Za nasilje na protestima i paljenje zgrada nemojte da pitate. Ne zato što ja podržavam nasilje i paljenje, nego mislim da nije moralno ni etički da sada to pitate kad do sada niste pitali ko popljačka cijelu zemlju, uništi sve fabrike i dovede građane u situaciju da svoja osnovna prava na ovaj način na ulici traže.

Toliko od mene Komesare.

Srdačan pozdrav
Damir Miljević

Buka.ba