FADILA NUR HAVER : «Alep, novi raj za humanitarnu mafiju!»

 

 

Mogućnost da se na balkanskom prostoru «desi narod» koji bi barem jednu svoju građansku inicijativu kontra odlukama svojih bandoglavih vlada izveo na ljudski čistac i definitivno porazio bezobrazni korumpirani sistem, zasada je ravna jedva treperavim šansama dobitka na lutriji.

Stoga, nije na odmet zapitati se: Čemu sve ove aktualne peticije i akcije na društvenim mrežama diljem Srbije, a od neka doba sramežljivo i u Bosni i Hercegovini, kojima se od vlasti zahtijeva (ponegdje i moli) da sredstva za najavljene javne novogodišnje derneke preusmjere u humanitarne svrhe?

Prvo, kao i obično: kasno Marko na Kosovo stiže! Jezikom okorjelih kladioničara rečeno: ne možete sudjelovati u igri na sreću za koju niste blagovremeno uplatili tiket, a time, razumljivo, niste ni u prilici da odlučujete šta biste vi učinili s eventualnim dobitkom.

Dragan Bursać: Istorija Republike Srpske od neandertalaca do Dodika

 

I da se naprave obimnija istraživanja, posve sigurno bi se ispostavilo da su još neandertalci, negdje oko 13 hiljada godina prije nove ere, imali konstitutivnu sjednicu negdje poviše sadašnjeg Doboja, na kojoj je dogovoreno stvaranje Neandertalske Republike Srpske, države svih Srba Neandertalaca.

U Beogradu je održana promocija trećeg izdanja knjige “Istorija Republike Srpske”, na kojoj se desio verbalno-huškački incident između ultranacionalista i anarhista

 

Nacionalista nacionalisti oči ne vadi

 

Po jednoj novinarskoj školi, na skup su upali neofašisti, koji su uzvikivali “sieg heil”, a po drugom viđenju, istorijsko srbovanje su prekinuli marksisti i anarhisti.

Vlada Srbije u senci za koju bih uvek glasao

Spirala zla

Piše: Esad Duraković

Svijet ulazi u kolektivni horor u kojem trijumfuje samo ZLO: Zašto se terorizam više ne može zaustaviti?

 

Bh. akademik i profesor Esad Duraković je još prije nekoliko mjeseci u svojim tekstovima upozoravao na eskalaciju terorističkih napada koji će pogađati Evropu i cijeli svijet, a analizom terorizma i trijumfom svekolikog zla u kojem danas stradaju (u pravilu) nedužni ljudi pisao je i u nedavno objavljenoj knjizi ” Kriza muslimanskog svijeta kao kriza subjekta”, iz koje objavljujemo odlomak… 
Zemlje Zapada, Evropa prije svega, danas su meta sve češćih i sve pogubnijih terorističkih napada, posebno onih aktera koji su porijeklom iz orijentalno-islamskog kulturalnog kruga. Terorizam je užasan oblik nasilja zato što on sam sebe predstavlja kao poseban izraz osviještenosti, predstavlja se kao „moć“ sposobna da razaznaje mete u njihovoj „važnosti“, što bira mete, ali je on u samoj biti stvari (eto opet paradoksa!) potpuno neosviješten i slijep pa zahvaljujući takvim njegovim „odlikama“ Zlo uspijeva da bude još efektnije: ono djeluje slijepom silom (terorizam je uvijek, suštinski, krajnji izraz bespomoćnosti, što jest još jedan paradoks), a slijep je zbog toga što je meta koju je on, navodno, odabrao ipak nasumično uzeta jer su u pravilu meta nedužni ljudi, a ne kreatori, protagonisti politike nasilja prema zemljama iz kojih stižu teroristi ili se iz njih inspiriraju. Je li uopće moguće da bude više neosviještena i slijepa teroristička akcija čije žrtve su nedužni ljudi na stadionu, u metrou, djeca u Nici dok u svojoj neizrecivoj nedužnosti posmatraju vatromet?! Na taj način Zlo stalno dobiva na ubrzanju i u efektima.
Terorističke akcije u principu, dakle i one koje se sada čine u ime krivo shvaćenog islama, ne pogađaju one koji su inicijatori toga svekolikog Zla: ne pogađaju vlasnike korporacija i njihove porodice, niti članove vlada koje pristaju da na takav način opslužuju njihove interese. Glavni kreatori, dakle, ostaju daleko izvan domašaja. Štaviše, budući da su već predali dušu Mefistofelu za Profit, oni računaju i na žrtve ratova koje pokreću i na žrtve terorizma, te na osvetničke reakcije na te ratove.
U suštini, oni ne mare ni za jedno ni za drugo. Sve su ukalkulirali. Postoji kategorija kolaterale. Njihove javnosti su u potpunoj zabludi u vezi s tim, pa je u najmanju ruku neobično kako javnost ne uviđa to i ne izvrši odgovarajući pritisak da se ugase žarišta na kojima se stvara terorizam, odnosno da se zaustave agresije i ponižavanja jer je jasno da ne postoji efikasniji način borbe protiv terorizma koji postaje sve učestaliji i ubojitiji.

Glavni kreatori, dakle, ostaju daleko izvan domašaja. Štaviše, budući da su već predali dušu Mefistofelu za Profit, oni računaju i na žrtve ratova koje pokreću i na žrtve terorizma, te na osvetničke reakcije na te ratove

Koliko su suštinski nezainteresirane korporacije i (njihove) vlade da zaista osujete generiranje „militantnog terorizma“ i da time iskažu, iskreno, da im je stalo do života vlastitih sugrađana, postoji mnoštvo dokaza, a ovdje ću navesti kao ilustraciju barem dva.

Jorgovanka Tabaković plagirala značajan deo doktorata

Doktorat guvernerke Narodne banke Srbije pun je doslovno prepisanih pasusa drugih autora bez citiranja. U nekim rečenicama su jedine razlike sinonimi poput “promenjiva” umesto “varijabla”, a neke se ponavljaju i po dva puta, bez navođenja izvora.

Dalje na: Jorgovanka Tabaković plagirala značajan deo doktorata | CINS

Milion scenarija da propadnu a samo jedan da uspiju

  Milion scenarija da propadnu a samo jedan da uspiju

Ne postoji niti jedan razlog da se u namjere i volju Nove ljevice ne vjeruje. Napokon: ono jednom kad je ljevica uspjela, u startu je imala još manje šanse

Piše: Andrej Nikolaidis

Mi u „Melanholiji ljevice“ ne samo da nemamo ništa protiv salonskog ljevičarstva, nego mislimo da ljevice bez njega i ne može biti. Šta god da se zbiva na terenu, valjda to najprije treba smisliti u nekoj prostoriji (najbolje salonu) gdje je toplo i ima se šta popiti. Da nije bilo kafana, ne bi bilo ni revolucija. Da nije bilo salona, ne bi bilo ni ideologije sa kojom bi aktivisti i agitatori po kafanama dejstvovali.

SVE VELIKO RAĐA SE IZ DOKOLICE

Rad je kontrarevolucionaran. Onaj ko plaća vaš rad ostvaruje punu kontrolu nad vama, a najvažnije: kontroliše vaše vrijeme. Koje biste, u suprotnom, mogli koristiti za smišljanje planova kako da ono što on posjeduje postane vaše. Sve veliko rađa se iz dokolice, iz takozvanog „viška vremena“ – koje nije nikakav višak, nego jedino valjano utrošeno vrijeme. Mi ne pristajemo na to da su dokolica i saloni privilegija više klase.

Mi ne bježimo od razmišljanja, pisanja i razgovora istomišljenika (svaki drugi razgovor je neudoban i istinsko gubljenje vremena) uz viski i dobar duvan: najbolje single malt i lula, ali može i blend i cigare.

Ako su viski i tompusi valjali Titu, valjaju i nama. Osim toga, naša vizija pravednog društva ne podrazumijeva da mi nemamo za viski, nego da za viski imaju svi.

Dragan Markovina, istoričar i lider Nove ljevice, nije salonski ljevičar. Ima značajno aktivističko iskustvo i zna kako politika funkcioniše horizontalno. Markovinu sam nekoliko puta slušao kako govori, pred brojnom publikom. On ima potencijal za lidera, dakle nešto što ću nazvati vertikalnim kvalitetom: baš ono što je nedostajalo Radničkoj fronti, koja je platila cijenu vjeri u direktnu demokratiju. Plenumi su odveć slični okupljanjima Anonimnih alkoholičara. I jednako funkcionalni.