Dok “oni” oplakuju mrtve, “mi” ćemo da slavimo Ratka Mladića, u inat svima

Piše: Milovan Matić/

Dokad ćemo biti ovoliko ludi, ovoliko bezosjećajni, ovoliko mržnjom nadojeni i pameti oslobođeni.

Pa, kako nam samo uspijeva da svakim danom budemo sve luđi!

Jednostavno, kad pomisliš da ne može gore, novo jutro te uvijek demantuje. Neki novi “karadžić” iznikne niotkud i počne da zaprašuje javni prostor svojim dugo nesvarljivim velikosrpskim idejama. Tako je to kod nas Srba.

A izgleda da nas najveće ludilo pogodi kad neko poželi da oplakuje žrtve „naših” heroja, velikomučenika, srpskih sinova okrvavljenih ruku.

Tako se povampire zli duhovi u nekima od nas, pa izrevoltirani željom majki da se isplaču pored grobova svoje djece, odluče kamenovanjem pokazati gdje je mjesto takvim ženama.

I ne stajemo tu, već četiri dana prije obilježavanja genocida u Srebrenici, uz svesrdnu pomoć opštinske uprave i Vlade RS u ovaj grad se dovodi lična biografkinja Ratka Mladića, Ljiljana Bulatović. Ona bi trebalo da nastavi sa prosvetljenjem Srba i za svagda raskrinka američke zavjere i muslimanske podvale. Da nam svima pokaže kako su kosti ubijenih Bošnjaka ispod zemlje kojom hodaju Srebreničani najobičnija izmišljotina.

I kad pomislite da jadnije ne može, da smo vidjeli sve bljuvotine i gadosti koje nam serviraju, pojave se “naši mladi” okupljeni u nekakvu organizaciju pod imenom “Srpski sabor Zavetnici – Republika Srpska”.

Ta grupa nedojebanih i na nacionalizam u srpstvo zapakovan naloženih studenata i omladinaca Republike Srpske odlučila je da organizuje skup podrške Ratku Mladiću, sa naznakom “stop lažima o Srebrenici”.

Organizatori skupa podrške Ratku Mladiću kad polude

A ono najgnusnije u ovom već viđenom performansu u Banjaluci jeste datum održavanja ovog skupa. Tako su ovi srpski borci za “istinu” kao najprikladniji dan za odavanje podrške Ratku Mladiću i razotkrivanje, kako kažu, političkog projekta genocida u Srebrenici odabrali baš 11. juli.

To će uraditi na dan kad su Srbi 1995. godine krenuli u koljački osvetnički pir nad zarobljenim stanovništvom Srebrenice. Na dan kad će se u Potočarima sahranjivati žrtve najvećeg pokolja u prethodnom ratu. Na dan kad svi zajedno treba da se stidimo, jer nemamo hrabrosti da se suočimo sa istinom. Na dan kad će majke opet plakati za svojim sinovima, kad će se sestre prisjećati svoje nedužno ubijene braće, na dan kad bi svakom normalnom zastala knedla u grlu nad brojkom 8372…

Na taj dan će u Banjaluci grupa tvrdokornih Srba veličati glavnog krivca za najveću sramotu srpskog naroda, vjerovatno uz neizostavnu ratnohuškačku koreografiju kakva priliči ovakvim događajima.

Pa, do kada ćemo biti ovoliko ludi, ovoliko bezosjećajni, ovoliko mržnjom nadojeni i pameti oslobođeni?

Dokad ćemo se ponositi onim nad čim se cijeli svijet zgražava? Dokad ćemo zločince uzdizati u nebesa, ubicama dizati spomenike, a istinu gurati pod tepih?

I da zlo bude veće, ove bahanalije nad kostima mrtvih ne rade stare drtine kojima kroz glavu još uvijek duvaju neki ratni vjetrovi, već mladi ljudi, tek izgrađeni.

Pretužno, zar ne.

Pretužno, jer sad vidimo da su oni na kojima svijet ostaje postali deset puta gori i luđi od onih koji su nam ga ovakvim napravili. A zamislite kako će nam tek biti kad našim životima zavladaju ovi mali Karadžići, Mladići, Brđanini… koji za razliku od svojih idola još jače ljube i vjeruju u nacionalističke ludorije i nacionalnu superiornost svog naroda.

 

Kako smo 22 godine nakon rata došli u situaciju da generacije mladih ljudi postanu reprezentativni sljedbenici nacionalističke ideologije devedesetih, pa čak i sa tendencijama da je podignu na viši nivo u odnosu na svoje duhovne učitelje, za BUKU govori Branko Todorović, predsjednik Helsinškog odbora za ljudska prava RS.

“Ne treba da nas iznenadi da mladi ljudi u Banjaluci daju podršku Ratku Mladiću i to na najgori mogući način, 11. jula. U RS u ovih 22 godine nakon rata nije napravljen nijedan institucionalni korak u pravcu suočavanja sa istinom, procesuiranja ratnih zločina i iskazivanja solidarnosti sa žrtvama. Zato smo dobili ovakvu omladinu. Ti mladi ljudi su žrtve neznanja, žrtve manipulacije Karadžićevih i Mladićevih sljedbenika, falsifikata istine o ratu u BiH, o Srebrenici, Prijedoru i zločinima koji su se tamo dešavali. Dakle, oni su frustrirani u RS bez realne i ohrabrujuće budućnosti, sa vrlo niskim standardom i malim stepenom komunikacije i mogućnosti da putuju, postali žrtve obrazovnog sistema građenog na laži, neistini i veličanju nacionalizma i šovinizma. Žrtve jedne ideologije koja za milimetar nije odstupila od onog što su radili Karadžić i Maldić i njihovi sljedbenici. Oni su žrtve siromaštva i moralne bijede, prikrivanja istine i falsifikovanja istorije. Ovo falsifikovanje istorije samo će nas voditi u dublje podjele, u dosipanje soli na žive rane, u povređivanje porodica žrtava… a zločinačka ideologija će da živi i dalje”, zaključio je Todorović.

 

Buka