Neću da me sumnjiče zbog mog izgleda, zbog odijevanja. Neću da me pretresaju zato što u nečijim očima sličim na Samira. Meni je super što sam zdepast, garav i kovrčav. Neću da budem dio preplašene mase koja će ukinuti vlastite slobode, samo da ne bi napravila nešto od svoga života. Ohladite više! Dosta (mi) je gluposti! Eto zato puštam bradu. A brade su sad u modi. Bit ću lumberseksualac! Šta mi možete? Neću se brijati! Alhamdulillah! Bogu hvala!
ricki hall
Kada sam prije nekoliko godina s kolegom i prijateljem izašao iz zrakoplova u zračnoj luci u Kölnu, a bilo je to onih blesavih godina kada se američka antiislamska paranoja počela širiti svijetom, sa svježe izvađenim bosanskohercegovačkim pasošem nemalo sam bio iznenađen što su nas gledali sumnjičavo.
Ta se sumnjičavost nastavila svo vrijeme našeg boravka u Njemačkoj, a meni isprva (koja naivnost) nije bilo jasno zašto me uporno oslovljavaju koleginim imenom ‘her Zamir’. Tek naknadno sam shvatio da u hoch Europi jedan plav, vitak, relativno visok muškarac ne može biti musliman te da sam u njihovim očima ja, crn, kovrčav, zdepast, širokog nosa, nadsvođenog čela, zapravo bio slika i prilika Arapa Sammira.
Čini mi se čak da je sreća da tada nitko nije saznao da sam u torbi posjedovao još i hrvatsku putovnicu, prilično ispečatiranu, koju nisam koristio jer je u pitanju bio poslovni put s jamstvima njemačkog veleposlanstva u BiH. Ali ne vjerujem da bismo se dobro proveli nas dvojica. No vratit ću se ovome kasnije.
Mač iz toka, braćo!
Prije dva tjedna u Zvorniku se odvio događaj koji još uvijek ne izlazi iz medijske pozornosti. Najprije sam ga pokušao ignorirati, no sve se prebrzo otelo kontroli. Najprije su krenule rasprave je li Nerdin Ibrić terorist ili je u pitanju bila krvna osveta ili što već ne. Suzdržat ću se svih razmišljanja koja nadilaze moj osobni identitet, problematičnim pitanjima unutar bošnjačkog ili muslimanskog tijela u ovoj zemlji neka se bave ljudi kojima su islam ili bošnjaštvo dio osobnog identiteta. Neučtivo je da ja čistim pred tuđim vratima. Ja ću se nastojati držati bosanskohercegovačkog u ovoj cijeloj priči.
Po definiciji terorizam je čin koji unosi strah, teror u društvo, dakle, Ibrić jest bio terorist. Strah je ono što se tog i evo već danima poslije može namirisati, praktično opipati u društvu, u razgovorima po kafićima, uredima, trgovinama… Jednako kao nakon čina Mevlida Jašarevića. O događaju je brujao svaki medij u regiji, radile su se analize, sinteze, i da nije u Zagrebu ubijen Vinko Žuljević Klica pa se dio medija počeo baviti drugim stvarima, ne želim ni zamisliti koje bi epohalne razmjere poprimio nemili događaj u Zvorniku. Ovako je to ostalo još jedno bolno poglavlje u našoj Bosni i Hercegovini.
Odmah nakon toga otvoreno je pitanje islamske države na Balkanu i policija je u Republici Srpskoj počela turu paničnih pretresa kuća što sumnjivih, što iz aviona očito nevinih muslimana, a koliko se sjećam, neki dan me netko uvjeravao da je pitanje “Neno, što nosiš šamiju?” zapravo stih iz opere Nikola Šubić Zrinski. I rezultat je šta?! Samo 11 zadržanih u pritvoru. Zar to stvarno nije bilo moguće izvesti šutke, tiho, da se svi građani ove selendre osjećaju sigurnije?
Strah je nastavljen dizanjem frke oko podizanja stupnja pripravnosti u policiji u Federaciji BiH. Činjenica je da se neki klinac više konačno u ovoj uspavanoj ljepotici Federaciji morao podići, ljude usred bijela dana pljačkaju, nitko ništa. Kad vidiš patrolna kola da prođu kroz selo, to u nas znači podizanje pripravnosti. U nas se policajac na ulici prepadne kad ga strani turisti upitaju kako doći do neke znamenitosti, pobogu! Nije bolje ni na vrhu policijskih struktura. Konstantno neke proturječne izjave, nejasne informacije, blagoslov za medijsko napuhivanje.
A domaćim medijima, odnosno informativnim lešinarima, usta su tako posljednjih dana puna tenzija, najprije ih podignu, pa ih spuste, pa ih dignu, pa ih spuste i to ide sve tako ukrug da nas je jučer kolega iz Mirovinskog zavoda pitao da više prestanemo koristiti riječ ‘tenzije’ jer ih stalno zovu umirovljenici i pitaju jel se to dižu ili spuštaju penzije.
Reichspogromnacht
No šalu na stranu, nema ovdje mjesta humoru kad je cijela zemlja cirkus. Nije se s terorizmom igrati, najbolje o tome svjedoči slučaj Kumanova. Ili ako mislite da ste sigurni, prisjetite se smaknuća po Hrvatskoj, u sred bijela dana, nasred ulice. Naravno da se trebate plašiti, uvijek trebate biti na oprezu, jer se uvijek, ama baš uvijek, može pojaviti neka budala ispranog mozga i raznijeti vas u stotine komada. Ta budala može, ali i ne mora, imati dugu bradu i podvraćene nogavice.
No, isto tako, MOŽE SE NE DOGODITI NIŠTA.
Ali ne, idemo mi sada sve obustaviti. Petkom, nema džume. Nedjeljom, nema mise. Nema blagoslova polja u grobljima. Sveti oče, hajd ti sjedi u svoj Vatikan, nije ti sigurno na Koševu. Utakmica Izrael-BiH neće biti na Koševu, ali u njih je dolje ionako uvijek kritično, oni će razumjeti. Haj’te doma, dragi naši gosti. Ukini turizam. Sve rasturi. Idemo, crta, štrafta, prošetaj, ovdje su veliki (frajeri), mali ne smetaj. Nemojte iz kuće izlaziti, zaključajte se, lezite pod krevet i dobro se ušuškajte jorganom. Gasi kablovsku, gasi Internet, svjetlo ne zaboravite ugasiti isto. Policijski sat uvodimo! Gasi život!
Toga me i jeste strah. Pretresi u RS-u, pretjerano glumljeni, kao u školskim igrokazima, priče o povećanju pripravnosti, to je sve zapravo uvođenje režima straha na mala vrata. A režim straha, sjećate li se do čega to dovodi? Do kristalnih noći. Do pogroma nepodobnih pod okriljem noći.
Zato neću! Neću da budem Švabo u dotiranom filmu! Neću da budem statist! Puštam bradu iz inata! Protiv terora kojeg provode političari izmišljanjem kriza, protiv terora kojeg provode policijske strukture pretresajući pripadnike manjine, protiv terora kojeg siju kreteni ispranog mozga s kalašnjikovom u ruci. Protiv terora kojeg provode političari nesposobni da se bave ekonomijom, protiv terora kojeg provode policijske strukture nesposobne da hvataju lopove, protiv terora kojeg provode fundamentalisti koji ne znaju šta znači islam, predanje, a lijeni su da uče, lijeni su da urade nešto za sveopću korist.
(Ne) brijem bradu, brkove, da ličim na Pankrte
Da se vratim na početak. Jednom su me prilikom rudari u zapadnoj Hercegovini napali da sam musliman, da sam balija, a ja sam se počeo raskopčavati pred njima. Najprije remen pa farmerke. Pitali su šta radim, a ja sam mrtav-hladan rekao da im želim pokazati svoje spolovilo, da vide jesam li osunećen, ne bih li ih uvjerio u svoje dobre namjere, jer bio sam tu da ih podržim u njihovom štrajku, a ne da okrećem njihove riječi u nacionalizam. Zaustavili su me, povjerovali mi, uglavnom, nisu željeli da im pokazujem ud.
Neću da me sumnjiče zbog mog izgleda, zbog odijevanja. Neću da me pretresaju zato što u nečijim očima sličim na Samira. Meni je super što sam zdepast, garav i kovrčav.
Neću da budem dio preplašene mase koja će ukinuti vlastite slobode, samo da ne bi napravila nešto od svoga života. Ohladite više! Dosta (mi) je gluposti! Eto zato puštam bradu. A brade su sad u modi. Bit ću lumberseksualac! Šta mi možete? Neću se brijati! Alhamdulillah! Bogu hvala!
Tekst “Zašto više ne brijem bradu?” Igora Brozovića objavljen je 13. maja na portalu Bljesak.
zs blog 